Bilo nam je doista teško odlučiti se za najbolji, jer svi su najbolji, no jedan bismo ipak izdvojili kao najdirljiviji i najinspirativniji.
Logitech bežičnu tipkovnicu i miša odlučili smo poslati mami male Ane, Draženki Kovačević kao mali znak pažnje za njezin trud i iskrenost. Njezina priča uvijek će nas iznova podsjetiti na činjenicu da ljubav, borba i vjera u vlastito dijete uvijek rezultiraju "neizmjernim zadovoljstvom, srećom, blagoslovom, uspjehom…".
„Trudnici je rađena rana amniocenteza zbog dobi. Nađen je patološki kariogram ploda 47, XX, +21, što odgovara Downovom sindromu. Trudnici protumačen nalaz…“
Bila sam u 21. mjesecu trudnoće, odavno sam već osjećala pokrete svojega trećeg, još nerođenog djeteta, cijela obitelj već se veselila novome članu… I onda je došao ovaj strašni nalaz: moje dijete imat će Downov sindrom!
Odluku da ću roditi dijete donijela sam, kao praktična vjernica, prilično brzo i nepokolebljivo, a muž me je, bojažljivo i s puno strepnje, ipak podržao. Naše djevojčice bile su još premlade da bi posumnjale da nešto nije u redu. Samo najboljoj prijateljici mogla sam se povjeriti i s njom dnevno dijeliti svoje brige i osjećaje jer ostali prijatelji i znanci ne bi shvatili kako sam, kao zrela, inteligentna žena s uspješnom karijerom, sretnim brakom i dvjema prekrasnim djevojčicama, odlučila na svijet donijeti nesavršeno dijete. Ali, bilo je to željeno dijete, i moje treće dijete!
Dani koji su slijedili do poroda bili su ispunjeni predanim radom i zalaganjem na poslu, potpunom predanošću obiteljskim obvezama i traženju utjehe i snage u molitvama. Što se termin poroda više približavao, povećavala se tjeskoba i strah… Sve sam se više trudila na poslu i u obavljanju kućanskih poslova, da zaboravim na strah… Radila sam do zadnjega dana trudnoće…
Djevojčicu dugu 49 cm i „tešku“ 3.700 grama rodila sam na predvidivi termin poroda. Sam porod protekao je u najboljem redu i, rekla bih, lagano, obzirom da sam bila već iskusna rodilja. Pokazali su mi je na trenutak, pedijatrica je utvrdila „…da ima kose oči…“ i odnijeli su je na intenzivnu. Mene su smjestili u sobu s prevelikim brojem kreveta s babinjačama. Najveća sreća bila mi je kada sam je smjela uzeti u ruke, provjeriti da ima sve prstiće na rukicama i nogicama i „igrati“ se dojenja jer zbog hipotonije nije mogla sisati.
I bila mi je tako lijepa beba… Na dječjim vizitama dobivala sam vrlo šture i oprezne obavijesti i jedva sam čekala da odem doma i brinem se o svim djetetu kako znam… A najljepše što sam za devetodnevnoga boravka u rodilištu dobila bile su riječi glavne sestre: „Mama, onako kako svoje dijete sami prihvatite i kako ju budete doživljavali, tako će ju i drugi oko Vas doživljavati!“ Tada nisam mogla shvatiti koliko su to bile mudre i istinite riječi…
Preskačem u ovom trenutku veliki dio „priče“ jer ne želim pisati o tome kako sam se vrlo brzo vratila na posao, zbog odgovornosti radnoga mjesta a svoje djetešce povjerila najboljoj prijateljici na čuvanje… kako sam se borila da ispunim radne zadaće a ne zakinem ni u čemu niti jednog člana svoje obitelji, a posebno najmlađega… kako sam strepila na svakom pregledu kod kardiologa dok nisam saznala da je otvor između komora spontano srastao… kako sam odvodila svoju djevojčicu u dnevnu bolnicu na radnu, fizikalnu, logopedsku i defektološku obradu… kako sam se borila da u dobi od 3 godine bude integrirana u redoviti vrtić… kako ju i dan-danas odvodim, s puno radosti i nade i ponosa, redovito na logopedske vježbe…
Danas je naša Ančica, kako ju svi zovemo, djevojčica u dobi od 6,5 godina i mamina najveća ljubav i ponos. I ne samo mamina, ili tatina, ili starijih sestara… Ančica vrlo brzo „osvoji“ srca dobrih ljudi s kojima se susrećemo. Ančica je miljenica teta i djece u vrtiću, svih susjeda u našoj zgradi (a živimo u vrlo veeeelikoj zgradi!), a o rodbini i prijateljima da ni ne govorim! Svi vole Ančicu! Ančica je prihvaćena! Istina, ove školske godine morali smo tražiti odgodu od godinu dana za upis u školu, ali, uz puno ljubavi i truda i rada, ovladat ćemo i najvažnijim vještinama i sposobnostima, potrebnim malome đaku. Uz pomoć predivnih teta-logopedinja Ančica usvaja ili korigira pojedine glasove, a posebno smo ponosni što raspoznaje vrlo veliki broj slova, uključujući X i Y. Tako nas je sve ugodno iznenadila i razveselila kada je na plaži, gledajući čamac na kojem piše „Explorer 200“, počela slovkati: „E – IKS – P – L – O – R – E – R . Piše: čamac!“
Napisala sam ovu priču o svom anđelu u znak zahvalnosti svim ljudima koji su prepoznali moju veliku ljubav i borbu da iz Ane „izvučem maksimum“ i u tome mi dali podršku i pomoć. Ali još više, želim ovom pričom dati podršku roditeljima koji dobiju dijete s Downovim sindromom i potaknuti ih da svoje dijete prihvate sa što više ljubavi i strpljenja, a sav trud uložen u odgoj, skrb, edukaciju djeteta – rezultirat će neizmjernim zadovoljstvom, srećom, blagoslovom, uspjehom…
To vam jamčim… jer znam… iz vlastitog iskustva…
Anina mama
Na našu je e-mail adresu stiglo niz predivnih tekstova na kojima zahvaljujemo svim mamama i tetama.