. Kako ovaj nesvjesni čin djeteta ne bi postao ustaljeni obrazac njegova ponašanja, važna je adekvatna reakcija roditelja.

Roditelji trebaju imati na umu da djeca mlađa od pet godina još uvijek ne percipiraju i ne shvaćaju koncept vlasništva. Kada se radi o vrlo maloj djeci roditelji bi im trebali pomoći da shvate da krađa nije u redu, odnosno poslati im jasnu poruku što treba učiniti. Primjerice, ako dijete uzme čokoladu u dućanu roditelji mogu pomoći djetetu vratiti čokoladu. Ako je dijete već pojelo čokoladu, roditelji mogu odvesti dijete natrag u dućan da se ispriča za krađu i da plati.

Djecu već nakon pete godine možemo učiti pojmu vlasništva. Stvari koje njima pripadaju ne treba davati drugima bez njihove dozvole i sve ono što pripada djeci treba poštovati i tretirati kao njihovo vlasništvo. Također, od 5. godine djetetovog života razgovori mogu biti mnogo opsežniji, te se može razgovarati o hipotetskim problemima. Roditelji mogu postavljati pitanja poput: "Kako bi se ti osjećao kad bi ti netko uzeo tvoju omiljenu igračku?" i "Kako bi se tvoj prijatelj osjećao kad bi mu netko uzeo njegovu igračku?". U nižoj dobi djeteta najbolje je učiti ga kroz igru a ne direktivnim razgovorima.

Do sedme, osme godine života djeca bi već trebala znati da krađa nije u redu i da će nakon takvog čina snositi posljedice. Kod djeteta školske dobi važno je da ono vrati ukradenu stvar i ispriča se osobi koju je “oštetilo”. U tom slučaju dijete treba otpratiti do dotične osobe i smireno mu pokazati kako postoje posljedice koje nisu ugodne i koje ga mogu posramiti. Roditelji nikada ne bi trebali kritizirati djetetov identitet i oslovljavati ga „lopovom“ ili „kradljivcem“ kada dijete nešto ukrade. Ukoliko dijete obilježavamo takvim epitetima, ono će se uskoro i početi ponašati u skladu s njima.

Kako krađa može biti samo produžetak nekog emocionalnog nedostatka ili temeljne želje koja nije zadovoljena, uvijek je važno razgovarati s djetetom i saznati uzrok njegova postupka.

Jedan od najčešćih uzroka krađe kod djece je osjećaj emocionalnog nedostatka u životu. Dijete koje nema ispunjene emocionalne potrebe osjeća se prazno iznutra, pa može krasti stvari u pokušaju da popuni tu prazninu. Mnoga djeca nemaju pažnju koja im je potrebna pa krađom pokušavaju pridobiti željenu pažnju roditelja. Krađa je njihov način kojim izražavaju svoje nezadovoljstvo i traže zadovoljenje njihove potrebe za pažnjom. U ovoj situaciji roditelji bi trebali pronaći način kako da ispune djetetovu potrebu – kada djetetu krađa više ne bude sinonim za pažnju roditelja, odnosno kada roditelji djetetu pružaju pažnju i obraćaju pozornost na dobre postupke koje dijete čini, automatski će nestati njegovo pribjegavanje krađama kao načinu za pridobivanjem toliko željene pažnje roditelja.

Nadalje, za period adolescencije karakteristično je eksperimentiranje, pa se tako može kod djeteta javiti i eksperimentiranje s krađom. Mladim ljudima je u ovom razdoblju izuzetno bitno društvo, pa se uslijed silne želje da se uklope u društvo može dogoditi da mlada osoba ukrade samo kako bi zadovoljila uvjete grupe koja traži da novi član napravi nešto uzbudljivo (najčešće je to krađa). U ovoj situaciji najviše pomaže razgovor, jačanje djetetova samopouzdanja, ali i sankcije kojima će roditelj djetetu poručiti da je samo odgovorno za svoje ponašanje i da svaki postupak nosi određene posljedice. No ukoliko roditelji primijete da je krađa njihovom djetetu već postala navika, možda se radi o ozbiljnom pritisku vršnjaka ili pak o poremećaju poznatom kao kleptomanija. U tom slučaju, nekoliko savjeta i razgovora možda neće pomoći te će biti potreban angažman stručnjaka. U svakom slučaju, rješenje uvijek postoji kada reagiramo na vrijeme i kada ne niječemo postojanje problema.

Na kraju, smatram da je vrlo važno od najranije dobi djetetu usađivati moralne vrijednosti i pružati im uzor u tome. Izbjegavanje kritiziranja djetetova identiteta („ti si zločest/bezobrazan/kradljivac“), poticanje pozitivnih ponašanja, kritiziranje i sankcioniranje neadekvatnih postupaka bez uskraćivanja ljubavi ključni su za prevenciju krađe kod djeteta. I na kraju, ako do problema unatoč tome dođe, uvijek treba imati na umu da je traženje pomoći od stručnjaka prvi korak ka rješenju problema i da to ne znači da roditelj nije dobar roditelj – upravo suprotno.

AUTORICA ČLANKA: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener