To podrazumijeva djetetu kroz odgoj pružiti nešto više od onoga što su njihovi roditelji mogli i uspijevali pružiti, popraviti ono što sami, kao odrasli ljudi i roditelji smatramo da treba popraviti i djetetu ukazati na drugačije mogućnosti. Iako je naše društvo napredovalo po pitanju muško-ženskih prava u društvu, još uvijek se, posebno u ruralnijim područjima stječe dojam kako žene nisu u potpunosti ravnopravne. Kako najjednostavnije postići ravnopravnost budućih generacija? Ispravnim odgojem sada malenih dječačića koji će kad odrastu postati dio društva i voditi do ili potpune ravnopravnosti između spolova ili do većeg jaza i izraženog šovinizma.

Muški šovinizam odnosno seksizam naziv je za ideologiju koja polazi od pretpostavke da se fizičke i mentalne razlike između spolova moraju reflektirati na različiti položaj rodova u društvu (muškaraca i žena).

Možda se čini pretjeranim govoriti o šovinizmu u tako ranoj dobi, no kao i kod ostalih vrsta odgoja potrebno je rano u djetinjstvu postaviti temelje. Iako ne mora značiti da će dijete seksističko ponašanje prema djevojčicama naučiti kod kuće, ali može biti izloženo u vrtiću, parkiću, u igri s prijateljima na ulici. Djeca se ne rađaju sa zlim namjerama, oni se rađaju "prazni" te upijaju sve ono što im mi serviramo, a na nama je da ih usmjerimo ispravnom načinu ponašanja.

Kako prepoznati znakove da se dijete pretvara u malenog šovinista?

Lako se zaključuje po djetetovim izjavama. Izjave poput "Ona je djevojčica pa joj treba pomoći." i ne zvone na preveliku uzbunu, no izjava poput "Ona je djevojčica i ona to ne može." već zvuče nešto opasnije. Ako dječak počne razmišljati da je sposoban napraviti nešto samo zato što je dječak, a djevojčica nije samo zato što je djevojčica, tu se već nailazi na problem. Dječak je vjerojatno pokupio izjavu negdje usput u igri i moguće je da se u njegovoj glavi vrti stotine pitanja zašto je to tako, te je ovo prava prilika za razgovor da bi mogli shvatiti zašto on tako misli te za objašnjenje da spol ne određuje ičiju snagu ili sposobnost.

Ako od djeteta čujete izjave poput "igraš nogomet poput djevojčice", što je nadasve "popularna" izreka u našem medijskom prostoru i žargonu te gotovo da je postala "klasik". Što znači igrati nogomet "kao djevojčica"? Znači li to da je usporedba igre dječaka s djevojčicom poniženje za dječaka? Znači li to da djevojčica zadire u nešto što je opće prihvaćeno kao nešto što samo muškarci "znaju"?

Ako dijete smatra da ne smije plakati, posebno u javnosti, "samo" zato što je dječak, već se uhvatilo u zamku zatomljivanja emocija i potrebe za emocionalnošću. Ako dijete počne ovako razmišljati nije zapravo ni iznenađujuće, jer često se zapravo može ćuti kako "samo curice plaču", "to nije za velike dečke" i slično. Izjave koje su u našem društvu stare gotovo kao i društvo samo. Muškoj djeci se od najranijih dana sugerira zatomljivanje osjećaja i emocija, što je u potpunosti pogrešeno i vodi u začarani krug iz kojeg se teško nalazi izlaz.

Dječaci u određenoj dobi, najčešće onoj školskoj, ne znajući kako na pravi način iskazivati osjećaje prema djevojčicama izazivaju ih na razne načine. To izazivanje je često invazivno (ponekad čak i prelazi u maltretiranje). Djeca u toj dobi su već dobrano grupirana i dječaci imaju svoje interese, a djevojčice svoje. Kako bi se približili grupi djevojčica često ne znaju iskazati emocije na ispravan način.

U redu je ako se muško dijete ne želi igrati lutkama, kuhati u "lažnoj" kuhinji, ružičastoj kućici. Dječaci ponekad imaju neke sasvim drugačije interese. Ali, ako primjerice ima sestru koja uživa igri s tim "ružičastim" igračkama i on u potpunosti odbija igru njima, samo zato jer to su "igračke za djevojčice", to bi već mogao biti problem. Činjenica da je roza boja djevojčica, a plava boja dječaka je naučena osobina. Kao i da su lutke igračke za djevojčice, a autići za dječake. Djeca se ne rađaju s takvim saznanjima, ona ih uče od odraslih.

Može zvučati kao bezazlen komentar, no mogao bi ukazivati na veći problem. Zbog još uvijek uskog pogleda na majčinstvo u našem društvu, žene - majke se još uvijek gleda prvenstveno samo kao majke. Ako žena poželi nastaviti raditi nakon poroda etiketira je se kao sebičnu, a ako želi biti "samo" majka onda je se naziva lijenom. Dvostruki standardi koju su itekako prisutni. Dijete zasigurno nije svjesno tih podjela, no ako spomene nešto poput toga jasno je da je negdje čulo za njihovo postojanje te već upija da "mama ne može sve zato što je mama".

Čini se kako je agresija općeprihvaćena osobina kod dječaka. Dok žene (djevojčice) se opominje kod svakog i najmanjeg iskazivanja osjećaja frustracije ili nezadovoljstva, kod dječaka je takvo ponašanje gotovo poticano od strane društva. Izbacivanje frustracija kroz agresivnost može voditi i dubljim problemima osim šovinizmu.

Ne kaže se uzalud "s kim si, takav si". Ako se vaš dječak po vašem mišljenju kreće u društvu ili igra s dječacima kod kojih primjećujete iznad opisano ponašanje, vjerojatno je da će i on sam prihvatiti takvo ponašanje zbog osjećaja pripadnosti tome društvu. Kako bi dijete usmjerili na put koji se vama čini prihvatljiv, za početak počnite s razgovorom i saznajte koje su mu misli, želje i očekivanja te kakvo ponašanje on smatra ispravnim. Nikad nije prekasno za intervenciju.