Svaka četvrta žena doživi prekid trudnoće, golemi gubitak s kojim se nosi u svojoj nutrini, nerijetko neshvaćena čak i od najbližih. Nije im za zamjeriti jer teško je suosjećati, kad onog koga su izgubili nisu imali priliku upoznati, osjetiti i doživjeti, a majka je. Kako se iscijeliti nakon pobačaja, u svojoj knjizi otkriva psihologinja - psihoterapeutkinja Ana Božac.
(FOTO: Anna Gaspotić)
- napisala si nakon što si i sama prošla bolno iskustvo pobačaja. Koje su prve emocije s kojima si se susrela nakon što si izgubila bebu i s čime ti je bilo najteže nositi se? Što najviše boli?
Emocije koje se osjećaju u tim trenucima jako teško se mogu opisati riječima. Jednostavno nema tih riječi. I upravo zato je nastala ova knjiga u pokušaju opisivanja jednog procesa koji je izuzetno dubok i težak, traumatičan, a kojem se na razini društva ne pridaje dovoljna važnost. Verbaliziranje emocija djeluje šturo, blijedo i neistinito naspram samih osjećaja, no najbliže što mogu opisati što sam tada osjećala su šok, nevjerica i neprihvaćanje, bijeg u fantaziju, bespomoćnost, neizmjerna tuga i neopisivo duboka bol duše, tijela i srca.
Želiš nestati. Nesreća se dogodila i ne možeš ništa napraviti kako bi to promijenila ili spriječila. Stojiš dovedena pred gotov čin sudbine i pokušavaš shvatiti ne shvatljivo, jer do malo prije je tvoje dijete bilo tu, a sad ga nema više. Ali to nije kraj, već tek početak kalvarije, jer to malo tjelešce treba izvaditi iz tijela, bilo kiretažom ili induciranim porodom.
Težinu i bol takvog poroda pokušala sam opisati u knjizi. Zašto? Zbog iskustva koliko je cijeli taj proces omalovažen i neshvaćen u društvu: njegova ozbiljnost, težina i značaj kako za majku tako i za cijelu obitelj, zbog flegmatičnih reakcija okoline ili izbjegavanja. Kiretažom, porodom, sprovodom, dolaskom kući osjećaji ne nestaju. Dapače, najčešće se sve to obavi u stanju dubokog šoka pa tek kasnije nastupaju svi osjećaji suočavanja i prihvaćanja traume: beznađe, krivnja, osamljenost, izdaja tijela, srtah, iritabilnost i nervoza, tupost, pretjerana osjetljivost, tjeskoba, valovi bola i besmislenosti života, bijes i ljutnja, bol, tuga, nesanica i noćne more, opsesivne misli, napadi panike, palpitacije srca, glavobolje, nedostatak daha, praznina, samoća, neshvaćenost i mnogi drugi.
- Psihologinja si i Gestalt terapeutkinja. Koliko ti je profesionalno iskustvo pomoglo u tim teškim trenucima?
Znanje i profesionalno iskustvo ne umanjuju bol i ne ublažava emocije, ali pomogli su mi u smislu da znam što mi je činiti. I da znam što me čeka ako to ne učinim. Često sam radila s majkama koje su se trudile svaka na svoj način procesuirati žalovanje, nažalost tek više godina nakon samog gubitka, što je rezultiralo potisnutim i još težim osjećajima. Najvažnije od svega je prihvatiti osjećaje kakvi god bili i izražavati ih. Ne bježati od njih, ne glumiti pred drugima, nego jednostavno dopustiti si biti u procesu žalovanja dok traje. A traje dugo – godinu do dvije. Stoga iako mi se uopće nije dalo, uzela bih olovku i pisala, uzela bih bojicu i crtala, plakala... pokušavala sam biti strpljiva prema sebi i što svjesnija onoga što mi se događa kako ne bih potisnula osjećaje.
Opisala sam u knjizi 40 art-terapijskih vježbi koje mamice mogu pokušati same izvoditi upravo s ciljem svjesnog procesiranja emocija. Opisala sam i 23 rituala koji se mogu izvoditi kako bi se osvijestio gubitak i oprost od bebice i zaključio proces. Naime, trudnoća jest obred prelaska i proces rađanja novog bića, no kada se ta trudnoća prerano završi, proces se ne odvije do kraja, obred prelaska nije potpun. Ali obred je započet i treba naći način kako bi se fizički i psihološki dovršio, kako bi se krug zatvorio i stvorio novi identitet. U protivnom nezavršeni proces našim emocijama, psihi i duhu stvara velike probleme i uzima nam jako puno energije. Također sam opisala praktične smjernice što činiti od trenutka saznanja o gubitku djeteta.
(FOTO: Ana Božac)
Znala sam iz kliničkog rada s drugim mamama kako društvo nema sluha i kako se na pobačaj ne gleda kao na nešto strašno već „pa što, imat ćeš drugo”, a oštricu tog mača osjetila sam i na svojoj koži: razočaranje, neshvaćenost, samookrivljavanje, osjećaj samoće, nerazumijevanje koje tjera u još dublju izolaciju i osjećaj da smo lude i previše dramatiziramo, da nismo dobre mame, da smo skrenule s uma.... ah u nedogled.
Svjesna sam da društvo ne zna kako postupati i da nerijetko djeluje iz straha i neznanja. Upravo zato htjela sam napisati ovu knjigu surovo iskreno, opisujući svoje osjećaje i osjećaje drugih mama koje su željele podijeliti svoje priče, s uputama kako se tuđe reakcije doživljavaju, s uputama što i kako činiti u tim trenucima, s uputama o važnosti razgovora, izražavanja, o važnosti procesiranja emocija, o važnosti razumijevanja procesa i osoba koje ga proživljavaju.
- Što bi savjetovala ženama koje prolaze kroz iskustvo gubitka djeteta?
Nemam riječi utjehe koje bi mogle ublažiti bol, no imam osobno iskustvo i iskustva svojih dragih klijentica koje se bore i hrabro koračaju dalje u život, vide smisao, osjećaju dubinu života i zahvalnost.
Boli, jako boli, dajte toj boli riječi, slike, oblike, pišite, crtajte, radite rituale, molite se, plešite, plačite, vrištite... izrazite tu bol, gubitak, nemoć, strah... i znajte da imate potpuno pravo na te osjećaje kakvi god oni bili. I znajte da niste same. Često nas okolina ne razumije ili očekuje da se što prije oporavimo, ali ne. Uzmite si vremena koliko vam treba, budite strpljivi u procesu žalovanja jer izgubili ste nešto jako vrijedno, i zbog toga su osjećaji toliko jaki. Tim više što su ruke prazne, često nemamo ni groba, ni slike nad kojom plakati što uvelike otežava situaciju i povećava nerazumijevanje okoline. Nađite osobu, grupu, psihoterapeuta, prijateljicu, nepoznatu osobu, bilo koga s kim možete pričati o svojim osjećajima. Jer oni su stvarni.
Ako nemate nikoga, uzmite bilježnicu i pišite. Nemojte se zatvarati, nemojte past pod očekivanja da se morate što brže oporaviti. Uzmite si vremena koliko vam treba. Budite nježne prema sebi i njegujte se. Osjećaji dolaze u valovima i s vremenom ćete naučiti prepoznati taj val i prepustiti mu se. Osjećaji ne nestaju, ali učeći ih prihvaćati postaju blaži, možemo ih izdržati, možemo dati smisao i značenje događaju i svojem procesu, s vremenom možemo izvući učenja i uvidjeti proces osobnog razvoja. S vremenom možemo osjetiti blagoslov i zahvalnost, upoznati svoju snagu i ljepotu života unatpč svemu.
(FOTO: Pexels)
- Kako o pobačaju reći starijem djetetu koje je čekalo brata ili sestricu? Kako djeca podnose takve gubitke?
Djeca su izrazito osjetljiva i oni osjećaju i bez da govorimo previše no treba sa njima otvoreno pričati. Maloj djeci do 5-6 g ( oni još ne razumiju koncept smrti pa) ukratko se objasni da bebice koju su željeli više nema. Oni neće razumjeti kako je nema, no s vremenom će prihvatiti. Mogu se koristiti primjeri poput ona je sada zvjezdica na nebu, ili anđeo koji nas čuva, što god je nekoj obitelji blisko, ali mala djeca iako ne razumiju, ona osjećaju i treba dati prostora njihovim osjećajima i reakcijama koje mogu biti jako različite. I njima treba puno vremena za shvatiti i integrirati taj novi koncept i osjećaje koje proživljavaju. Također je važno objasniti da je sada mama jako tužna, ali da će to proći i da će opet biti sve u redu, i bez obzira što je mama tužna što bebe nema, da je jako sretna što ima nju/njega (drugo dijete ili više njih). Važno je da se dijete ne osjeti odbačeno uslijed velike fokusiranosti na gubitak bebe.
- Kako prevladati strah i odlučiti se za novu trudnoću? Koji su alati samopomoći?
Strah je meni osobno najteži osjećaj od svih, a u ovom procesu je iznimno intenzivan. Problem je što kod gubitka djeteta u trudnoći dolazi između ostalog do nepovjerenja u vlastito tijelo. Često puta se tek poslije pokaže i neki medicinski problem u pozadini. Kako unatoč svemu izgraditi natrag povjerenje je terapijski proces. No, ima žena koje su i bez psihoterapije uspjele, a recept je uglavnom - želja za djetetom, jača od ičega. Strah se proživljava svaki dan, ali vjera, nada i želja u novi život nadjačavaju taj strah i tjeraju dalje u najtežim trenucima. Podrška je iznimno važna. Snaga žene, snaga majke da, kada se i tlo po kojem hoda trese, učini sve za svoje dijete pa i stane strahu 'na rep'.
- Baviš se art psihoterapijom. Možeš li nam opisati kako ona djeluje, odnosno na koji način umjetnost iscjeljuje dušu?
Često puta se zamjenjuje bavljenje umjetnošću s art-psihoterapijom. Sama umjetnost jest ljekovita, sam kreativan proces ima mnoge terapijske učinke. No, artpsihoterapija je nešto dublje. Osnovna postavka je biti u sigurnoj, podržavajućoj okolini, biti u kontaktu sa svojim osjećajima, osvijestiti ih i izraziti na neki kreativan način (slikanje, modeliranje, glina, kolaž, ples i pokret, dramski iskaz...) te nakon toga integrirati u svoju svijest iskazane osjećaje, sjene, fragmentirane dijelove sebe. Upoznati svoje svjetle i mračne strane, resurse koje nosimo u sebi, probuditi snagu u sebi za suočavanje sa svim životnim tegobama.
- Jesu li klijentice samo žene ili ima i muškaraca?
Obzirom da se radi o emocijama i izražavanju emocija, to je ženska energija i domena, ali nađe se i pokoji zainteresirani muškarac. Nažalost, u manjini su.
- I za kraj, jesi li kroz svoj rad otkrila u čemu se krije ženska snaga? Što je to specifično za žene što ih pokreće? Što im je zajedničko?
Osjećaji! Snaga žene je da i u najvećoj životnoj boli, u svijetu razdora i ništavila (unutarnjeg i vanjskog) ona može pronaći ljubav, ona može pronaći snagu za stvaranje novog života - svog novog života, ali i može na svijet donijeti novi život. Ta spremnost za suočavanje, za traženje, za preslagivanjem sebe i svojih koncepata, ta nepokolebljiva upornost, ta urođena sila za stvaranjem, za majčinstvom, za njegovanjem, za hranjenjem, fleksibilnost i prilagodljivost, povezanost a prirodom, s duhovnim svijetom. Emocionalnost i ranjivost - iz njih se rađa ženska snaga.