Majke razgovaraju sa potpunim strancima ako su im djeca otprilike podjednake dobi. Djetetu u kolicima prvih je osam mjeseci prilično svejedno koga susreće. Glavno je da su mama i tata tu!
Odjednom je sve drukčije: između devetog i četrnaestog mjeseca života dođe dan kada se djeca počnu zanimati za "kolege" u dječjim kolicima ili u dječjim kolicima u trgovinama. Sada počinje napeto poglavlje psihičkog razvoja vašeg djeteta. Pogledajte kako ćete sada uspostaviti temelje zajedničkoga života.
S dvanaest mjeseci: evo nekoga poput mene!
Mogućnost trčanja pruža osjećaj sigurnosti: oči u oči, na istoj visini jednogodišnjaci se odjednom mogu ophoditi međusobno. Prvi kontakt uvijek se odvija prema otprilike istom obrascu: prvo se gleda u oči onome tko stoji nasuprot, zatim slijedi smiješak, a potom dodiri. Prsti ne dodiruju samo ispružene ručice, nego i lice drugog djeteta. Samo sada, s otprilike godinu dana, djeca dozvoljavaju da ih vršnjak dodiruje. Već nekoliko mjeseci kasnije djeca brane lice od tuđe ruke. Prilikom upoznavanja riječi još ne igraju gotovo nikakvu ulogu. Veselo smijuljenje, smijanje i ciktanje dovoljni su za razumijevanje. Sasvim je važno: jednogodišnjaci trebaju osobu od povjerenja u pozadini kako bi kontakt s vanjskim svijetom dobro protekao. Čak i sa vršnjacima djeca su preopterećena. Osim toga: zajedništvo jednogodišnjaka ne održava se još dugo. Nekoliko minuta, uz malo sreće i četvrt sata, a onda je znatiželji kraj i mama i tata moraju ponovno doći.
S osamnaest mjeseci: s njim ću se igrati!
S otprilike godinu i pol dana djeca se odvažuju na sljedeći veliki korak u valjskom svijetu: počinju se igrati s drugom djecom. Golemi uspjeh koji doduše ne izgleda spektakularno, nego na primjer ovako: neko dijete promatra kako drugo (također staro otprilike osamnaest mjeseci) pokušava obući plišanog medvjedića. Ono tada iz odjeće za lutke iskopava kapu koju pruža svome prijatelju u igri. Ili: dijete zgrabi autić i počne brujati s njime pored igračaka vozila druge djece. Dvoje djece koja se tako igraju mogu puno toga:
* shvatiti situaciju, prepoznati plan skriven iza igre
* samome sebi dodijeliti neku ulogu
* (barem na kratko) zaboraviti na mamu i tatu kao one koji potiču na igru
Ovaj razvojni korak čini opuštenijima sastajanja majki, grupe u kojima su djeca koja još pužu te igraonice. Sada i odrasli mogu dovršiti svoje rečenice jer igra se povremeno odvija i bez njih.
Sa skoro navršene dvije godine: ovome ću nešto odnijeti!
Da bi se djeca u miru igrala jedna s drugima, potreban je dug proces učenja prilikom kojeg se može i nazadovati. Konkretno rečeno: u jednoj sekundi djeca se mirno igraju, a već u drugoj skaču jedno drugome za vrat. Roditeljima to može poprilično ići na živce, a razvojni psiholozi imaju objašnjenje koje smanjuje odgovornost roditelja u slučajevima kada su djeca sa skoro navršene dvije godine "asocijalna": maleni nemilosrdno provode svoju moć nad drugima. Gaze po svježem kolaču od pijeska - kakvog li efekta kada se kuhar dere kao da je na ražnju! Jednostavno je vrhunski kada lutkina majka plače ako joj se oduzme dijete. Djeca s nepune dvije godine isprobavaju te trenutke nadmoći. Bez uzbuđenja - ili još gore - radujući se šteti oni gledaju drugo dijete koje stoji nasuprot i plače. Teško je ne vikati na malog zlotvora. Ali: s nepune dvije godine djeca još ne razumiju zašto je "zločesto" uništiti nečiji kolač od pijeska. Ona se još teško mogu uživjeti u položaj drugoga i jednostavno vole efekt. Bolje je ublažiti situaciju odvraćajući od nje i jedno se vrijeme igrati s djecom, nego vikati na njih.
S dvije i pol godine: pomaganje čini zadovoljstvo!
Molimo da ovo malo pomnije pogledate, jer ovaj razvojni korak protječe sasvim nečujno - sada djeca odjednom uživaju u situacijama u kojima potiču mir, a ne rat. To može ovako izgledati: neko dijete svome prijatelju u igri pridržava ljuljačku, jer zna koliko je ona rasklimana. Ili ono razvija osjećaj za skrb - ako je njemu hladno za uši, onda i drugo dijete treba traku za glavu. A ako je lokva preduboka za gumene čizme, djeca sada neće tako lako pustiti svog prijatelja da se smoči, nego će ga upozoriti. Svi ovi primjeri pokazuju veliki uspjeh: dijete je naučilo suosjećati, ono se može uživjeti u ulogu drugih (malih) ljudi. Previše bi bilo zahtijevati apsolutni, stabilni mir. Djeca se u dobi između dvije i tri godine moraju svađati, međusobno si nešto uzimati, vikati jedni na druge, odmjeriti svoju snagu. Često se svadljivci moraju rastavljati kako si ne bi učinili nešto na žao. No, katkada pomirenje uspijeva i bez roditeljske pomoći. Posvađane strane u dobi između dvije i tri godine još imaju veliki plus: oni uopće nisu zlopamtila.
S tri: velika djeca su mi dobra!
Ovaj razvojni korak djecu čini spremnima za vrtić. Jer, u grupi moraju izaći na kraj s djecom različite dobi. Trogodišnjaci se čude što sve mogu velika djeca. Oni se raduju što će nešto od njih naučiti. U jezičnom razvoju maleni su već tako daleko dogurali da se donekle mogu nositi sa petogodišnjacima. S tri godine djeci također uspijeva da više ne gube živce od bijesa ako su starija djeca spretnija: ona zaprepašteno gledaju kada neki petogodišnjak nacrta drvo kao po narudžbi; oni u špaliru stoje kao publika kada veliki jurcaju na romobilu. Maleni od velikih uče na drukčiji način i puno radije od odraslih. Primjer: trogodišnjaci će i uz puno treninga teško shvatiti kako se barata sa dječjim škarama kada odrasli počnu rezuckati ispred njih. Od veće djece maleni odmah preuzmu tehniku rezanja. Mnogi trogodišnjaci trpe od starije djece. Uz njih su mirna dok im feniraju kosu. Peru zube dok god veliki ne isperu usta. Trogodišnjaci čak otrpe i ledeni ton naredbe starije djece. "Sada mir", viknuo je šestogodišnji Mario svome trogodišnjem bratu koji nije želio zaspati. Maleni je uistinu zašutio!
Izvor: Roditelji.hr