Posebno njena majka čiji je jedini posao bio njega Lane i briga o kući. Čim bi se Lana zakašljala, vodila bi je doktoru i spravljala razne ljekovite napitke na bazi biljaka. Ljeti na moru, Lana se nije smjela pomaknuti dva metra od obale jer je to opasno, a jedina na plaži je imala bijelu majicu dugih rukava, kapicu koja joj prekriva uši i lice natrackano velikom količinom losiona za sunčanje s najvišim faktorom što postoji. Nije smjela ni roniti, jer bi joj se oštetio sluh. Kada bi se usudila bezbrižno spustiti toboganom, njena je majka činila sve da joj pomogne. Što god bi krenula napraviti, mama je bila tu: "Pusti zlato, ja ću, ne znaš ti to."
Na prvi pogled, Lanina mama je oličenje brižne majke koja možda malo pretjeruje, ali tko bi joj to mogao zamjeriti? Nismo li svi zabrinuti za našu djecu? Nije li očito da Lanina mama Lani želi sve najbolje i trudi se da to i ostvari? Uostalom, što je loše u brizi o djetetu, pa i ako je ona malo pretjerana?
Vjerojatno ste zamijetili po parkovima roditelje ili ste vi možda roditelj koji kao na iglama stoji pored tobogana i u laganoj panici, dok se dijete bezbrižno i u veselju spušta istim, viče „pazi pasti ćeš“, „ne tako brzo“, „staniiiiii, neeeee, paziiiiii, mamaaa će s tobom“, „ajde ljubavi radije sjedni tu na klupicu sam mnom pa ćemo čitati slikovnicu.“ Roditelji to naravno čine iz čiste brige. Možda je to dijete zbunjeno jer istovremeno gleda neku drugu djecu koja se veselo i bezbrižno spuštaju toboganom i ljuljaju na ljuljačci, a njihovi roditelji ne pokazuju taj stupanj brige. Česta su dječja pitanja „Mama, zašto on smije, a ja ne?“…
Razmislimo na trenutak o tome što donosi briga o djetetu: Svaki čin zaštite našeg djeteta ima dva učinka: S jedne strane on štiti naše dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava. I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna.
No ponekad (usudila bih se reći – vrlo često) podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao. U strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života. Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada nešto pretjerano strašno nije dogodilo. Ako Lanina majka ne promijeni svoje ponašanje, riskira da se Lana razvije u osobu uvjerenu da ništa ne može sama, da joj je potreban zaštitnik koji će ju voditi kroz život – danas majka, sutra možda njen muž.
Takav stil odgoja, kojim roditelj nastoji dijete zaštititi od svih mogućih loših iskustava i posljedica njegovih aktivnosti, zovemo prezaštitničkim. Prezaštitnički roditeljski stil spada u nefunkcionalan roditeljski stil. Jednostavan kriterij za ocjenu je li određeni roditeljski stil funkcionalan ili nije jest koliko se njime podržava ili ograničava djetetov razvoj, njegove sposobnosti i identitet.
Ukoliko ste se prepoznali u ulozi prezaštitničkih roditelja možda možete ponekada, primjerice dok vam dijete vijugavo vozi svoj novi biciklić, stisnuti zube i pustiti ga da padne i samo shvati da se ništa strašno nije dogodilo. Uglavnom kada uče voziti bicikl voze dovoljno sporo da im se ništa neće dogoditi.
Pozitivan, afirmativan stil bio bi ohrabrujući roditelj. Oni djeluju kao podržavajući treneri, dajući adekvatan trening i izazivajući druge da preuzmu prihvatljiv rizik. Takvi roditelji su tu, pružaju podršku i pomoć, ali ne spašavaju dijete od svih mogućih zala.