Emocionalno zdrav, sretan, skladan, konstuktivan i produktivan život ovisi o količini majčine ljubavi koje dijete primi u najranijoj dobi, smatraju psiholozi.
Mnogi roditelji nisu u potpunosti osviješteni o važnosti roditeljske ljubavi potrebne vrlo malom djetetu, a ni problemima do kojih može doći tijekom djetinjstva i adolescencije ako dijete ne osjeti najraniju povezanost s njima.
Teorija najranijeg povezivanja roditelja s djetetom govori da je važno zbog djetetova osjećaja "sigurnosti" u sebe kroz život. Povezanost ili privrženost odnosi se na odnos koji se stvara između djeteta i primarnog skrbnika, najčešće majke s kojom dijete najviše i najčešće komunicira u prvim mjesecima. Kroz tu vezu, dijete razvija očekivanja u kojoj mjeri može steći i održati sigurne međuljudske odnose, kao i spoznaju o povjerenju u tim odnosima.
Odnos između djeteta i majke može dovesti do dva ishoda: sigurne ili nesigurne povezanosti, tj. iskustvo najranijeg odnosa između djeteta i majke može biti pozitivno ili negativno.
Sigurna povezanost ili privrženost
Dijete razvija sigurnu privrženost kada majka na nježan i odgovarajući način zadovoljava djetetove potrebe. Iz dječje perspektive, nježno i odgovarajuće znači da majka promatra i razumije djetetove potrebe te reagira na način koji godi i čini dijete zadovoljnim. Majka koja potiče djetetovu sigurnu privrženost na nježan način pun ljubavi, učinit će sve da zadovolji potrebe djeteta nakon što uoči da dijete nešto boli ili da plače.
Sigurna privrženost također nastaje kada majka nosi ili mazi dijete na utješan način koji godi bebi, ponaša se kao i beba te reagira na način da dijete uživa (kad se beba smije, majka se smješka bebi). Dijete pokazuje zadovoljstvo i interes za majčin osmijeh.
Majka, koja njeguje sigurnu privrženost je u prirodnom skladu sa svojim djetetom te se interaktivni sklad razvija kako majka uči razumjeti, tumačiti, a zatim na odgovarajući način reagirati na djetetovo ponašanje. Ona uspješno komunicira s djetotom na način da poštuje bebino ponašanje, smatra ga zanimljivim i značajnim kroz brbljanje, smješkanje ili pričanje.
Dojenčad i mala djeca vole se igrati i istraživati. Majke koje žele poticati osjećaj sigurnost, pružit će djetetu igračke i aktivnosti u kojima će ono izraziti svoj interes. Dojenčad, mala djeca i predškolci vole donositi "vlastite odluke" pa će roditelji, koji žele poticati osjećaj sigurnosti kod djeteta, pružiti svom mališanu mogućnost donošenja odluka tijekom dana. Majke dozvoljavaju neograničenu količinu igre s ciljem da se dijete usredotoči na aktivnost koja mu je zanimljiva, bez ometanja, dok mu ta aktivnost ne postane dosadna. Kako bi formirale sigurnu vezu, majke prate reakciju djeteta na njih, prilagođavanjem svojeg ponašanja te pružanjem sigurnosti i bezuvjetne ljubavi.
Kod odgoja djece, ovakva teorija potiče da se dijete osjeća sigurno. Ovakvo ponašanje pomaže u izgradnji temeljnog društvenog sklada između djeteta i majke u kojem oni međusobno uživaju. Suprotno mišljenju, ova vrsta roditeljstva neće razmaziti dijete. Razmažena, ovisna, čudnog ponašanja te zahtjevna djeca nastaju kada roditelji stalno krše pravila ovog načina odgoja.
Nesigurna povezanost ili privrženost
Kad roditeljska ljubav nije dosljedna u tješenju djeteta, dijete razvija nesigurnu povezanost. U tom slučaju, veza s primarnim skrbnikom (majkom) je nepotpuna i nezadovoljavajuća. Na primjer, kad dijete plače ili je uznemireno, a majka reagira sa znatnim zakašnjenjem ili ne reagira. Majka može reagirati glasnim, naglim načinom što kod bebe izaziva strah i uzrokuje nesigurnost. Majka ne želi trošiti vrijeme na nošenje i maženje djeteta te se ne igra redovito s bebom, ne razgovara niti se smije s bebom.. Umjesto toga, majka pokušava nametnuti vlastite interese djetetu, kao što je pružanje igračke i aktivnosti prema vlastitom izboru. U principu, ovakvo ponašanje majke prema djetetu je jako rijetko.
Kao rezultat takvog ponašanja, dijete postaje frustrirano jer njegove potrebe nisu zadovoljene. Dijete ne razvija osjećaj povjerenja i sigurnosti u odrasle i sebe te postaje nesigurno.
Mnoge neželjene situacije mogu se dogoditi kada dijete razvije negativnu povezanost. Djeca s negativnom povezanošću kod kuće, razviju i negativnu povezanost s vršnjacima u predškoli, vrtiću te s učiteljima u prvom razredu. Nastavnici s takvom djecom imaju poteškoća u izgradnji odnosa zbog negativnih stavova prema odraslima.
Učinci sigurne i nesigurne povezanosti
Vrsta emocionalne privrženosti djece, uspostavljena tijekom prvih 4-5 godina, obično traje cijeli život. Pozitivna, rana privrženost značajno utječe na kvalitetu ljubavnog odnosa koje će pojedinac imati kao tinejdžer, odrasla osoba pa čak i kao roditelj sa svojom vlastitom djecom.
Djeca koja su doživjela sigurnu privrženost, s godinu dana starosti, bili su bolji u samostalnom istraživanju, znatiželjniji i zainteresiraniji za svijet oko sebe, bolji u svladavanju problema koristeći svoja osjetila te bolji u obavljanju nekih motoričkih radnji od drugih vršnjaka.
Brojne studije potvrđuju pozitivan odnos između razvoja sigurne privrženosti u prvim godinama života te kasnije socijalne kompetencije. Predškolci koji su stekli pozitivnu povezanost, bolji su u iskazivanju socijalnih vještina i u prilagodbi novim stvarima u životu - školi. Osnovnoškolci, koji su razvili pozitivnu povezanost, prihvaćeniji su od strane svojih vršnjaka, imaju više prijatelja, manje su usamljeni, imaju bolju sposobnost obraćanja pozornosti, usredotočenosti i učenja u školi, bolje su usmjereni prema nekom cilju, kooperativni su, imaju manje problema u školi, uspješno razvijaju odnos s učiteljima, motivirani su za učenje te kasnije imaju visoko samopouzdanje i uvjerenost u svoje sposobnosti.
Prema Teoriji povezanosti, najvažniji zadatak je da se u prvim godinama života djeteta stvori siguran i zdrav odnos s majkom. Prema najnovijim istraživanjima, takav način povezivanja djeteta s majkom od najranije dobi utječe pozitivno na razvoj mozga te stvara biološke temelje za cijeli život.