Danas sam primijetila svoju dvogodišnju kćer kako se svlači i sama skida svoju pelenu. Uspjela sam je zaustaviti točno prije brisanja vlažnim maramicama i mazanja s kremom. Moja prva misao je bila - ako je ona spremna premotati se sama, zašto su joj pelene još uvijek uopće potrebne? Druga misao bila je – je li ona naprednija od ostalih, u smislu samodostatnosti? Je li to normalno?
Iskreno, ne pratim baš što bi dijete trebalo sve biti sposobno napraviti u pojedinom periodu svog života, što se tiče spretnosti, visine i težine, motoričkih sposobnosti, razvoja govora i drugih stvari. Pretpostavljam da će postići ono što bi trebali postići kad god budu spremni za to. Ovo, čini se, mojoj obitelji odgovara – oni imaju slobodu da se razvijaju prirodno i nesputano bez roditeljskog maltretiranja ili vršenja pritiska (ovo se, naravno, ne odnosi na period kad dijete već krene u vrtić ili školu i treba mu "usaditi" radne, higijenske i druge navike - to je jedna posve druga tema o kojoj ćemo drugi puta raspravljati)
Poticanje samostalnosti i njegovanje samopouzdanja bez sumnje jako pomaže dječjem samopoštovanju - temelju za emocionalno zdrav odnos prema sebi i drugima. Na primjer, primijetila sam da su sva moja djeca kad su napunila "magičnu" drugu godinu života, sve željeli uraditi svojim rukama, ili u najmanju ruku, na svoj način. Ako ja pokušam intervenirati i učiniti nešto njih – jer nemam strpljenja čekati još 37 minuta da navuče ispravno drugu čarapu – oni postanu frustrirani i ratoborni. Kad im omogućim da to učine sami, oni skoro što ne lebde od ponosa i samopouzdanja i mamima pohvala im čak niti nije potrebna.
Razmišljajući o tome koja sam ja vrsta roditelja, možda im moj "laissez-faire" stav nehotice pomaže da se razviju u samostalna bića i tako se pripreme za otisnuće u veliki svijet. Umjesto da budem "helikopter" roditelj koji stalno lebdi oko njih, ja im više dopuštam da stvari sami obavljaju i uče, naravno, uz moje vodstvo iz, možemo to tako reći, pozadine. Ja sam štedljiva s pohvalama i raspekmezim se od ponosa i sreće samo ako se radi o nečem zbilja nevjerojatnom.
Moja ljubav nema granica, i ja ću ih često "udaviti" zagrljajima i poljupcima, ali ako me pitaju da im pomognem obuti cipelu, da im dohvatim bočicu s čajem sa stola ili posložim neku igračku, stvari koje zbilja mogu i sami – ja to odlučno odbijam. Naravno, to se odnosi samo na stvari za koje sam apsolutno sigurna da mogu i sami savladati.
Dakle, iz nužnosti, svatko od njih mora izbrusiti vještine usmjerene na postizanje zadataka koji su za mrvicu izvan njihove fizičke sposobnosti i zrelosti. Osim toga oni uče i komunicirati bolje s drugima. Naime, primijetila sam da kad se ne petljam u njihove "poslove" puno više međusobno "surađuju" i razmjenjuju ideje i međusobne usluge. Moja starija kći je jedne večeri "škakljala" svog brata prije spavanja, kad su shvatili da sam zauzeta s bebom. To su mala čuda koja se vjerojatno nikad ne bi dogodila kad bi se ja petljala u svaku njihovu interakciju ili kad bi uslišala svaki njihov "ćef".
Moje pitanje je - je li moguće poticati previše nezavisnosti i samostalnosti? Ako dijete dobije dovoljno ljubavi, fizičke i emocionalne podrške od svojih skrbnika, hoće li im "naškoditi" i hoće li se oni osjećati zakinuti jednog dana što ste ih "ostavili" da sami savladaju neke stvari kako god znaju i umiju? Ja mislim da nije i da će se moja djeca puno bolje snaći u nekim životnim situacijama od djece kojoj je uslišan svaki njihov hir i koja neke stvari nikada ne nauče (znam nekoliko muškaraca kojima su se majke previše zaštitnički ponašale cijeli život da bi kasnije doživjeli šok kad su se našli u situaciji gdje sami moraju čistiti, kuhati i brinuti se o sebi). Što vi mislite?