Od trenutka odluke da smo mi kao par spremni donijeti na svijet jedan novi život, podrediti mu svoje živote u potpunosti i odreći se svoje svakodnevnice za to novo biće.
No, koliko god mi bili spremni, na dosta toga ništa nas ne može pripremiti. Nakon dugog iščekivanja pozitivnog testa na trudnoću, taj dan je došao s proljećem. Koliko god puta zamišljala taj trenutak i predviđala emocije - ništa me nije moglo pripremiti na to i na neku reakciju. Vrištanje, radost do neba, suze radosnice, nevjerica i duuuugi grčeviti zagrljaj, samo su dio reakcija mog supruga i mene nakon pozitivnog testa.
Je li to zaista to? Pitali smo se zajedno i bojali se razočaranja. Vađenje krvi potvrdilo je da smo upravo postali najsretniji par na svijetu. Uslijedilo je čuvanje trudnoće, mirovanje i strepnja od pregleda do pregleda. Te strahove umanjili su pokreti u trbuhu koji su se već počeli sve intenzivnije javljati.
Je li moguće da je to naše dijete? Jako puno pitanja, razmišljanja, strahova obilježilo je čekanje poroda. Kako se taj dan bližio, strpljenja je bilo sve manje, iščekivanje sve veće, a straha od poroda gotovo je i nestalo.
Bebo, dođi svojim roditeljima, željno te iščekujemo. I iako nije bilo dovoljno to što je to bilo najdužih 9 mjeseci u našem životu, beba je odlučila još malo pričekati i produbiti to iščekivanje svojih roditelja. Postalo mi je jasno ono što me jako čudilo u vrijeme rane trudnoće...kako je moguće da buduće mame jedva čekaju "taj težak i bolan porod?". I ja ga nisam mogla dočekati. Ma nek bude kako mora bit, znam da mora boljeti, ali samo da se beba rodi živa i zdrava. Sve ostalo je nebitno. I koliko sam kilograma dobila i koliko ću strija imati nakon poroda.
Nebitno postaje sve to u iščekivanju tog novog života koje je nas izabralo za roditelje. Porod kao iz snova, brz i lagan, bez pucanja, bez rezanja, bez umiruće jakih bolova. HVALA ti srećo moja što si tako brzo i lako došla mami i tati u zagrljaj.
Svi strahovi iz trudničkih dana su nestali, a upravo su se pojavili potpuno novi: hoće li uspjeti dojenje, samo da se ne prehladi, da napreduje dobro...I tada sam shvatila...
Od dana kada smo odlučili imati dijete počeli su naši strahovi i nikad više neće nestati sve dok ne umremo. Jer strahovi su krenuli s tim hoćemo li uspjeti ikad dobiti dijete, a nastavljaju se svakodnevno o tome je li moje dijete sretno, zdravo, sigurno? I znate što? Nisam zato "paničar" već roditelj koji želi svom djetetu sve najbolje, baš kao i svi ostali roditelji. I zato sam ponosna na svoje strahove!
A sad upravo gledam svoju bebicu koja nam je ispunila život i čiji osmijeh briše sve nedaće i probleme ovih naših života! Ljubavi, hvala ti!
Mama Linda
(FOTO: Ilustracija, www.sxc.hu)
Svaki roditelj zna koliko je predivno iskustvo imati svoje dijete.