Koliko god oni pojeli, roditeljima će se činiti da je previše ili premalo. Podmićivanja, molbe, jurnjave, komentiranja – vrlo su česti, a možda nisu ni svjesni koliko krivu poruku šalju – Nemoj slušati potrebe svoga tijela, nego obrati pozornost na količinu hrane koju sam ti ja stavio u tanjur. Zbog takvog pristupa u kasnijoj dobi dijete može razviti poremećaje prehrane.
Naravno da vi nemate loše namjere kada direktno ili diskretno intervenirate oko djetetovog tanjura, ali dok to radite morate biti svjesni da učite dijete da ignorira signale svoga tijela da li je gladno ili sito. Time ga učite da zanemari svoju prirodnu sposobnost da regulira unos hrane, a to ne vodi zdravom odnosu prema hrani.
Posložite si stvari ovako: roditelji su zaduženi za to što, kada i gdje djeca jedu, ali na djeci je odluka koliko će jesti i hoće li jesti uopće u nekom trenutku.
Roditeljima je osobito teško prepustiti djeci donošenje ovih odluka, a još veći problem nastaje kada se počnu petljati i bake, djedovi, osobe koje čuvaju djecu, pa čak i poznanici. Možda ste već doživjeli to, a možda će vas i iznenaditi koliko „dobrih i pametnih“ savjeta ima svatko za udijeliti vam kada je riječ o prehrani vašeg djeteta.
Posebno problematičan odnos prema hrani imaju osobe koje su u nekom trenutku živjele u neimaštini, boje se gladi i obzirom da ne žele da dijete osjeti muku koju su sami prolazili, uvijek mu nešto guraju da jede ili barem gricka. (Možda je to odgovor na vječni misterij – Zašto od bake nikad nismo otišli gladni?). Pa ipak, ako djetetu možete ponuditi sve što mu je potrebno za pravilan rast i razvoj, nema potrebe za „tjeranjem“ – pojest će što mu nudite kada bude bilo gladno.
Činjenica je da djeca u dobi od 2. do 5. godine trebaju manje hrane. Dakle, smanjuje im se apetit, a to znači da možete prestati sjediti ispred njih i hraniti ih vlakićima i aviončićima koji slijeću u njihova usta samo zato što im je ta igra zabavna, možete prestati navijati za svaki zalogaj i ono najgore – možete prestati slatkišima nagrađivati pojedenu manje omiljenu hranu.
U svakoj dobi postoji prirodna varijacija u količini hrane koju djeca žele pojesti, a ta količina ponekad čak drastično varira i iz dana u dan. Budite pošteni i priznajte da i sami nekad jedete više, nekad manje i to je stvar koju morate naučiti svoje dijete – Da prepozna znakove koje mu njegovo tijelo šalje i nauči ih podmiriti.