Empatija je sposobnost da razumijemo i osjećamo ono što razumije i osjeća druga osoba te da to razumijevanje i pokažemo. Da bi roditelj uspješno komunicirao s djetetom, on treba moći razumjeti što dijete osjeća i misli.
Postoje tri različita tipa dijaloga koji se razlikuju po sadržaju komunikacije roditelj – dijete, tj. po porukama koje roditelj šalje djetetu. Ono što bi trebalo biti zajedničko svim tipovima dijaloga jest empatijsko razumijevanje djeteta i njegova stanja te usklađivanje s njime.
Sva ova tri dijaloga započinju rano, ovim redom te se nastavljaju, međusobno isprepliću i nadograđuju, a to su:
- Emocionalni dijalog – razvijanje privrženosti
- Spoznajni dijalog – pomaganje djetetu u otkrivanju i razumijevanju svijeta
- Usmjeravajući dijalog – usmjeravanje djetetova ponašanja
Emocionalni dijalog
Ovaj dijalog između majke i djeteta dominira u prvim mjesecima djetetova života kada je iznimno važno izražavati emocije te komunicirati licem u lice, uz nježne dodire, milovanjem, uzvraćanjem osmijeha.
Tipične situacije u kojima možete razviti emocionalnu komunikaciju su sljedeće:
- situacije bliskog kontakta (dojenje, hranjenje, kupanje, presvlačenje, jutarnji pozdrav itd.)
- situacije kada je potrebna utjeha (kada je dijete tužno, uznemireno, povrijeđeno itd.)
- situacije kada je potrebno ohrabrenje, podrška, naše prilagođavanje i odobravanje (kada dijete ima poteškoća u svakodnevnim aktivnostima, npr. prilikom igranja, jela, presvalačenja, pospremanja itd.)
Kako roditelj može uspostaviti emocionalni dijalog?
- Pokažite bezuvjetnu ljubav i emocionalnu komunikaciju
Za zdrav razvoj, važno je da se dijete osjeti bezuvjetno voljenim. Djetetu pokažite koliko ga volite, veselite mu se i uživajte u njemu. S malim djetetom komunicirajte izrazima lica, pogledom, osmijesima, dodirima, gestama.
- Slijedite dječju inicijativu i dajte mu podršku
Kada dijete pokazuje neku inicijativu te kada iskazuje svoje želje i potrebe, važno je da mu date podršku – morate ga vidjeti i čuti, prepoznati što mu treba, zadovoljiti njegove potrebe, pratiti i podržati. Primjerice, ako je posegnulo za slikovnicom, čitajte s njim – ne gurajte mu neku igračku u ruke.
Spoznajni dijalog
Djetetu su najbolji tumač svijeta bliske osobe jer one daju smisao djetetovu neposrednom iskustvu. Već tijekom prve godine dijete svjesno traži uključivanje odrasle osobe u svoje akcije.
Tipične situacije u kojima se djetetu tumači svijet jesu situacije u kojima dijete treba informaciju ili objašnjenje o tome što se događa (razgovor o svemu što dijete okružuje i događa se s njim i oko njega).
Kako roditelj može uspostaviti spoznajni dijalog?
- Pomognite djetetu da se usredotoči na stvari i događaje u okolini
Roditelj može pomoći djetetu da se usredotoči tako da usmjerava njegovu pažnju u zajednički doživljaj o onome što ga okružuje (“Vidi…”), uz pokazivanje onoga što želi da dijete vidi (“Vidi kako leti ptica…”), čuje (“Slušaj kako je vesela ova glazba…”) itd.
- Unesite značenje i oduševljenje u ono što dijete doživljava
Kada roditelj imenuje i opisuje vanjski svijet i zajedničke doživljaje te pritom pokazuje osjećaje i oduševljenje, on daje djetetu značenje stvarima oko njega. Dijete ne doživljava značenje direktno, ono mu mora biti posredovano, preneseno razgovorom i izražavanjem emocija.
- Proširujte i obogaćujte djetetovo iskustvo objašnjavanjem, uspoređivanjem i maštom
Roditelj treba ne samo objašnjavati, nego i proširivati ono što doživljava zajedno s djetetom, primjerice stavljajući novo iskustvo u odnos s prošlim i budućim događajima (“Sjećaš li se kad smo bili na selu i brali šljive?”, Kada budeš veći, i ti ćeš moći voziti bicikl kao i Matija…”). Uz pomoć odrasloga dijete uči usredotočiti se, promatrati, uočavati, razlikovati, uspoređivati itd.
Usmjeravajući dijalog
Usmjeravajući dijalog prisutan je kada se roditelj u djetetove aktivnosti uključuje planiranjem i davanjem uputa za ono što dijete želi postići te kada usmjerava (regulira) ponašanje djeteta postavljajući granice.
Tipične situacije u kojima djetetu pomažemo da uči vladati samo sobom jesu:
- situacije koje traže usmjerenost cilju i suradnju – kada dijete treba podršku i/ili vođenje kako se nešto radi, kad se treba usredotočiti, fokusirati na “izvršavanje zadatka.”
- situacije koje traže reguliranje ponašanja jer nešto nije dopušteno ili poželjno – poštivanje kućnih pravila, upoznavanje vrijednosti, situacije dijeljenja s drugima, situacije koje traže pravila za društveno prihvatljivo ponašanje, situacije koje traže altruističko ponašanje i empatiju za druge, uključujući životinje, biljke itd.
Kako roditelj može uspostaviti usmjeravajući dijalog?
- Podržavajte djetetove aktivnosti i inicijative; vodite dijete korak po korak prema cilju
U svim aktivnostima u kojima je dijete usmjereno cilju, uloga odrasle osobe jest podržati nastojanje, ulaganje napora, planiranje korak-po-korak, ne odustajanje te dati povratnu informaciju kada je dijete zadovoljno svojim uspjehom. Kako dijete napreduje, tako se udio naše potpore smanjuje.
Važno je realistično uskladiti svoja očekivanja s djetetovim mogućnostima i postavljati mu dobre izazove i podršku. Kad ne uspije izvesti neki svoj naum, dijete bude ljuto i frustrirano. Tada ga ne treba “spašavati” od frustracije i ljutnje, već treba imenovati što se dogodilo, suosjećati i ostaviti djetetu da odluči što će napraviti. Treba poticati strpljenje jer tako se vježba tolerancija na frustraciju.
- Recite djetetu svoja očekivanja na pozitivan način i odredite jasne granice
Uz izricanje djetetu razumljivih očekivanja, postavljamo pravila i posljedice koje slijede za njihovo nepoštivanje. Zabrane izričemo jasno i čvrsto uz objašnjenja, a djetetovu pažnju i ponašanje preusmjeravamo na ono što je dopušteno. Ukoliko se dijete u nekoj situaciji ponašalo dobro, u skladu s našim očekivanjima, važno je dati i dobru povratnu informaciju u kojoj točno kažemo što je bilo i zbog čega, kako bi se ponašanje učvrstilo.
Ako je dijete prekršilo pravilo i granicu, povratna mu informacija mora reći što točno nije bilo dobro i zbog čega, kako bi dijete doznalo što učiniti sljedeći put. Kad god krećemo s djetetom u neku situaciju za koju nismo sigurni zna li dijete kako se treba ponašati ili kada znamo da bi se moglo neprihvatljivo ponašati (npr. odlazak u trgovinu, kod liječnika i sl.) djetetu trebamo najaviti kamo i zašto idemo, tko će tamo biti, što će se događati, što ćemo mi raditi i što očekujemo od njega. Po završetku mu dajemo povratnu informaciju što je bilo dobro i što bi se trebalo promijeniti u njegovu ponašanju.
(Izvor: Priručnik za voditelje radionica s roditeljima “Rastimo zajedno” Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmlađe djece.)