Sada su znanstvenici pronašli najmanje tri faktora u ponašanju djece koji dovode do društvenog odbacivanja. Svi faktori proizlaze iz nemogućnosti djeteta da "pročita" ili odgovori na neverbalne znakove prijatelja.
Dok se u zapadnoeuropskim zemljama, pa čak i u američkim državama, postotak zlostavljane djece vrti od 16 do 19%, u Hrvatskoj je 27% djece svakodnevno izloženo nekoj vrsti nasilja od vršnjaka, stoji u istraživanju Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Osim što zlostavljanje može izazvati neke psihičke i zdravstvene probleme, bullying i društvena izolacija mogu umanjiti uspjeh djeteta u školi te povećati sklonost devijantnim oblicima ponašanja.
Socijalne vještine koja djeca stječu na igralištu, odnosno među vršnjacima mogu se pojaviti kasnije u životu. Nestrukturirana igra, kada djeca dolaze u interakciju bez nadzora i vođenja odraslih, je vrijeme kada djeca eksperimentiraju sa odnosima koje će imati i kao odrasli.
Osnovna ljudska potreba svake osobe jest da bude prihvaćena i voljena od drugih, ali naša su djeca u novije doba jedna drugima poput stranaca. Ne razumiju osnovna pravila djelovanja u društvu i njihove pogreške obično su nenamjerne.
Društvena odbačenost
U dvije studije, koje je proveo Clark McKown sa kolegama u Rush Neurobehavioral centru u Chicagu, ispitano je 284 djece starosti od 4 do 16 godina. Djeca su gledala video isječke i fotografije različitih osoba u različitim raspoloženjima, nakon čega su trebali ocijeniti njihove osjećaje na temelju izraza lica, tona glasa i položaja tijela. Trebali su opisati i razne društvene situacije te objasniti kako bi na njih reagirali.
Ti su rezultati potom su uspoređivani sa izvještajima roditelja i nastavnika o prijateljstvima i društvenom ponašanju djece.
Djeca koja su imala problema u društvenim odnosima imala su problema u najmanje jednom od tri područja neverbalne komunikacije:
1) u opažanju neverbalnih znakva,
2) u razumijevanju njihova značenja
3) u pronalaženju rješenja u razriješavanju društvenih konflikata.
Dijete, primjerice, možda jednostavno ne primjećuje kod druge osobe mrki pogled nestrpljenja ili ne shvaća što nestrpljivo lupkanje nogom znači. Ili ima problema uskladiti želje prijatelja sa vlastitim željama.
Kako im pomoći?
Kada djeca kroz duže vrijeme imaju problema sa socijalizacijom, započinje "zlobni krug". Dok neka djeca nemaju puno prilika vježbati socijalne vještine, popularna djeca ih istovremeno usavršavaju. No, dovoljan su jedan ili dva prijatelja kako bi djeca vježabala socijalne vještine.
Roditelji, učitelji i drugi odrasli u djetetovom životu mogu također pomoći. Roditelji bi socijalne vještine djecu trebali učiti istim tonom i dinamikom kao i, primjerice, kako održavati higijenu.
U učenju socijalnih vještina, Richard Lavoie, autor knjige "It's So Much Work to Be Your Friend: Helping the Child with Learning Disabilities Find Social Success", predlaže pet koraka koje roditelji mogu poduzeti nakon incidenta u društvenim odnosima s vršnjacima:
1) Pitajte dijete što se dogodilo i slušajte bez osuđivanja
2) Potaknite dijete da samo identificira svoju pogrešku (često djeca znaju samo da su nekoga razljutili, ali ne razumiju koja je bila njihova uloga)
3) Pomognite djetetu identificirati znakove koje su previdjeli ili grešku koju su napravili, postavljanjem pitanja poput: "Kako si se ti osjećao/la da je Ema povlačila ljuljačku?". Umjesto riječi "trebao si ili trebala si", ponudite djetetu opcinalno rješenje sa "mogao si ili mogla si", odnosno savjet "Mogao si pozvati Emu da ti se pridruži ili joj reći da ćeš joj dati ljuljačku nakon što završi tvoj red za ljuljanje".
4) Kreirajte sličan scenarij u kojem ćete djetetu dati priliku da drugačije reagira, pa makar samo u mašti. Primjerice, možete reći "Ako se igraš s autićem, a Adrian ga želi uzeti, što bi učinio?".
5) I na kraju, zadajte djetetu tzv. društvenu zadaću da vježba tu novu vještinu na način da mu kažete "Sada kada si naučio/la koliko je važno dijeliti s drugima igračke i ljuljačku, želim da i sutra nešto podijeliš s prijateljima i da mi ispričaš kako je sve prošlo".
Istraživanje je objavljeno u novom broju časopisa Journal of Clinical Child and Adolescent Psychology.
(JK, Izvor: LiveScience.com)