Koliko je poznato, u Hrvatskoj nije zabilježen slučaj posvajanja djece iz inozemstva, no na Zapadu je to vrlo popularno i puno češća praksa.
Kako celebrityji tako i na tisuće "običnih" ljudi, svog su mališana potražili izvan granica svoje domovine, pa čak i na drugom kontinentu. Ipak, čini se da međunarodna posvajateljska praksa polagano dolazi svome kraju.
Guatemala, Kina i Rusija u fazi su političkih promjena prema kojima će sve manje djece biti dostupno inozemnim obiteljima na posvajanje. Te su države samo 2005. godine, američkim obiteljima na posvajenje dale 16.000 djece. I druge države koje su bile pri vrhu liste onih koje su dozvoljavale posvajanja od strane stranaca, Sjeverna Koreja i Ukrajina, također su započele slati odbijenice. Nešto je lakše u svim zemljama posvojiti dijete školske dobi ili dijete s posebnim potrebama te malenu djecu iz Liberije, Etiopije, Haitija i Vijetnama. Ipak, prognoze su da će era masovnih posvajanja završiti s 2010. godinom.
Jedan od razloga je svakako sram zbog činjenice da neka država svoj dragocjeni pomladak na kojem svijet ostaje samo tako daje u ruke stranaca, odnosno sramota da se neka država ne može brinuti za svoju djecu. Osobito se Kina srami etikete "izvoznika beba".
Što kaže međunarodni zakon?
Haška konvencija velika je prepreka jer je svojevrsna mjera za zaštitu djece koja podržava internacionalna posvajanja samo ako ne uspije lociranje djetetove obitelji i rodbine koja bi ga eventualno posvojila ili ako nije uspjelo posvajanje od strane domaće obitelji. Ipak, u zemljama koje su imale praksu davanja djece na posvajanje strancima, često je broj siročadi premašivao brojku zainteresiranih posvajatelja u domovini.
Stručnjaci predviđaju da će Haška konvencija unijeti red i stabilnost u proces posvajanja, ali ga neće ubrzati. Naime, proces posvajanja djeteta u inozemstvu sada traje minimalno dvije godine (op.a. osim ako niste Angelina ili Madonna). Ono što bi još mogao biti plus za posvajatelje jest stalno otvaranje novih mogućnosti, pa se govori o mogućim posvajanjima u Kirgistanu i Kazahstanu, što će svakako biti u puno manjem omjeru, te otvaranje sve više afričkih država prema posvajateljima gdje je ta potreba stalna. Kontinent na kojem neće i dalje biti dozvola za posvajanje je Južna Amerika u kojoj djecu na posvajanje daje samo Kolumbija.
I na kraju...
Kada je u pitanju posvajanje, protuargument koji uvijek pali kod protivnika zabrane jest da se mahom radi o malim siročićima bez ikakve šanse za svijetlu budućnost, pa je prema tome bolje za njih da dođu u neku dobrostojeću zapadnjačku obitelj koja će im pružiti ljubav, obrazovanje i brigu. Isto tako postoji niz parova koji imaju sve, osim mogućnosti da imaju biološko dijete, i sve bi dali da mogu posvojiti dijete. Za svoje bi dijete išli i na kraj svijeta.
Ipak, pri tom treba razmišljati prije svega o djetetu kojeg se odvaja od njegove domovine, kulture, nasljeđa, familije, te ga se odvodi na drugi kraj svijeta i najčešće odgaja u okruženju koje prekida sve veze sa spomenutim korijenima, koji su ipak važni u izgradnji osobnog identiteta.