Iako sa zdravim odnosom pri podizanju djece, o kojem iscrpno govorimo na predavanjima Centra „Prirodno roditeljstvo“, i očuvanjem njihovog povjerenja u nas možemo puno postići u preveniranju nepoželjnih ponašanja, realnost je da će neka zahtjevna ponašanja djece obavezno biti prisutna i frustrirati roditelje.
Ta ponašanja ne znače da nešto krivo radimo i da smo loši roditelji. Pogotovo to ne znači da ta ponašanja trebamo izbiti iz glave djetetu i odmah ga podučiti da ne bude takvo, kažnjavanjem i kritiziranjem. To znači da dijete u toj fazi još nema kapacitet za ponašanje koje bismo željeli i da će kroz daljnje sazrijevanje steći kapacitet da se ponaša zrelije. Ponekad je njegovo iritirajuće ponašanje pokušaj u cilju nastojanja da ostvari dublji kontakt i povezanost s nama. Pri podizanju djeteta jako je bitno moći razlikovati koja su ponašanja (od kojih nas ponekad boli glava) normalna, prirodna, a koja su već odstupanja od zdravog ponašanja djeteta. Roditelji su tu često u nedoumici i postavljaju pitanje: Je li to normalno ili? Ako razumijemo kako dijete funkcionira u određenoj fazi razvoja i koja su normalna prirodna zahtjevna ponašanja djece koja su posljedica njihove legitimne nezrelosti, roditeljstvo nam može biti puno lakše i možemo izbjeći povređivanje djeteta koje ostavlja trajne posljedice na osobnost. O tome puno govorimo kroz ciklus predavanja „Roditeljstvo 0 - 6 g.“, a ovom prilikom bih želio objasniti bar nekoliko čestih zahtjevnih ponašanja djeteta.
Prkošenje i kontriranje
Roditeljima je obično najproblematičnija faza „neću“ kada oko druge godine dijete postane prkosno i jako zahtjevno i često je roditelji tumače kao zločestost djeteta. Razumijevanje što se tu događa nam može jako pomoći da kroz nju prođemo bezbolnije i mi i dijete. Kad je riječ o ovoj temi, u našem društvu vlada prava zbrka, jer još uvijek većina roditelja vjeruje da tu “ružnu“ pojavu treba na vrijeme suzbiti. Nedavne ankete u tiskovinama, nažalost, pokazuju da još uvijek većina današnjih roditelja smatra da djetetu treba slomiti volju dok je još malo i da je cilj roditeljstva dobivanje poslušnosti. Pri tome se služimo raznim pritiscima, nagradama, kaznama, kritikama i pohvalama, kako bismo ga natjerali da nas sluša, što nam, nažalost, a i na sreću, obično ne uspijeva. Pri tome je najpogubnije to, što nas taj pristup odvlači od onog najvažnijeg što je samo po sebi preduvjet dobrog ponašanja, a to je očuvanje povjerenja djeteta u roditelja. Pojava prkosa, kontriranja, suprotstavljanja kod djeteta, čak i jako dobre roditelje dovodi do i preko ruba strpljenja i vlastitih granica.
No, radi se o jako dragocjenoj pojavi za formiranje djetetova osjećaja sebe, sposobnosti da imam svoj stav i da mogu u životu osjećati i postavljati granice svijetu oko sebe. Dijete koje je jačeg temperamenta i dovoljno namireno mamom iz prethodne faze, ući će u konflikt s roditeljem koji ga želi slomiti, neće se predati, ali za cijeli životu oni više neće imati kvalitetnu povezanost. Roditelj će, u djetetovim očima, izgubiti svoju prirodnu moć i poštovanje, i daljnji utjecaj na dijete će imati samo kroz ucjene, novac, kazne i sl. Ako je dijete iz prethodne faze povezivanja s mamom izašlo nenamireno, i još pri tome je slabijeg temperamenta, da bi ostalo u ikakvom odnosu s roditeljem koji slama volju, povinovat će se, odustati od sebe, kako bi sačuvalo barem mrvice ljubavi bez kojih ne može, i postati poslušno dijete zbog čega će njegov roditelj biti ponosan na sebe. Često, ako je pritisak vrlo jak od roditelja, u djetetovu sustavu se aktivira mehanizam tzv. identifikacije s napadačem. Osjetivši se previše bezvrijedno, jer je sva moć kod roditelja, da bi sačuvalo ikakav osjećaj osobne vrijednosti bez kojeg ne može funkcionirati, dijete prijeđe u sebi na stranu roditelja. Počinje duboko u sebi vjerovati da je roditelj u pravu jer ga maltretira i da ono i ne zaslužuje bolje. Sutra takva osobnost s tom povredom, vrlo glasno zastupa stavove da djecu treba slomiti dok su mali, i isto tako se odnosi prema vlastitu djetetu, jer je to jedina istina s kojom je u kontaktu. Problem sa slamanjem volje jest što ta slomljenost ostaje kao mehanizam funkcioniranja poslije u životu sa svijetom i ljudima oko sebe. Dijete kao odrasla osoba kroz život nastavlja taj obrazac odnosa gdje mu je normalno da ga drugi maltretiraju, da trpi vrlo nekvalitetne odnose, i ne izlazi iz njih. Naučilo je da se proda za mrvice ljubavi i ne usuđuje se postaviti granicu i reći NE. Obično si pronađe partnera ili šefa na poslu s kojim ima takvu interakciju gdje biva maltretirano i trpi i gunđa, ali ne odlazi iz takvog braka niti daje otkaz na poslu. Zanimljivo je da takva osoba, nakon rada u terapiji, kada napokon vrati svoju potiskivanu ljutnju i bijes i time si vrati osjećaj moći, kao da nastavlja tamo gdje je stala kad je imala 2-3 godine. Osoba tada uđe u fazu NEĆU i počne s takvim guštom, i kad treba i kad ne treba, u narednih par mjeseci, svima oko sebe govoriti "neću, neću, neću", odrađujući tu fazu iz djetinjstva, kako bi napokon pronašla svoje HOĆU.
Odbacivanje jednog roditelja
Ponekad dijete reagira grubo odbijajuće na jednog roditelja, koji se iznenada pojavi, dok se druži s drugim. Na primjer, igra se s mamom, a kada tata uđe u sobu, skoči i gura ga govoreći: ti ne, ti van. To znaju biti bolni trenuci za oba roditelja. No, puno nam je lakše ako znamo da se i tu radi o normalnom ponašanju koje ne treba napadati. Dijete još očigledno nije izašlo iz faze u kojoj nije sposobno, uz jednu snažnu povezanost, istovremeno osjećati i drugu. Smisao aktivacije ovog prirodnog mehanizma jest očuvanje postojeće, aktualne povezanosti koju u tom trenutku dijete snažno osjeća. Dijete još uvijek funkcionira tako da, ako osjećam snažno da sam blizak s nekim, onda da bih očuvao to stanje moram biti ne blizak s drugim. Radi se o normalnoj, za tu dob, nedozrelosti dijela mozga koji bi, kada se funkcionalno razvije, trebao nositi sposobnost prevladavanja polariziranosti povezanosti. Danas smo svjedoci velikog stupnja nezrelosti na tu temu, kao posljedice ne cjelovitog roditeljstva dosadašnjih generacija, koja se u društvu manifestira kao nacionalizam, poznati sukobi navijača, radikalizam i sl., odnosno kao stav "ako jedne volim, znači da druge moram mrziti".
Stidljivost
Stidljivost djeteta pred nepoznatima je nešto zbog čega se roditelji ponekad osjećaju nelagodno. Pokušavamo ga ponekada posramiti rečenicama: "Što se ponašaš kao beba, daj pruži teti ruku, kaži teti hvala", a dijete se pri tome samo još jače stišće i puca od nelagode. Stidljivost je vrlo dragocjen prirodin mehanizam kojim nastoji i uspijeva dijete zadržati u okvirima utjecaja onih s kojima je dijete povezano. Dijete je dizajnirano da bude podučavano od onoga s kim ima povezanost, a stidljivost ga drži podalje od utjecaja onih koji nisu njegovi. Zanimljivo je da su istraživanja pokazala da stidljivost spušta koeficijent inteligencije, odnosno „zaglupljuje“ dijete za 21 IQ stupanj. Smisao tog mehanizma je da dijete drži slabije prijemčivim na podučavanje od strane nepoznatih, dok se ne vrati u okrilje onih s kojima je povezano. To je ujedno i objašnjenja zašto stidljiva djeca kasnije u školi slabije prolaze. Drugim riječima, učitelj koji ne uspijeva ostvariti povezanost s djecom djeluje na njih tako da su automatski manje pametna i manje uspješna a sama djeca tu nisu ništa kriva. Rješenje za preveniranje stidljivosti jest, da onaj s kim je dijete povezano predstavi novu osobu djetetu i upozna ih, i svojim autentičnim stavom, osmjehivanjem, spontanim klimanjem glavom, pokaže da je osoba u redu. Ako dijete osjeti mamin zazor i nepovjerenje, i samo će tako reagirati i nastaviti s stidljivošću.
Sebičnost
Često želimo naučiti malo dijete da ne bude sebično i da dijeli svoje stvari i još ga pri tome kažnjavamo. Važno je prihvatiti kako u prvih godinu dvije dijete svoje igračke doživljava kao dio sebe i nije sposobno još dijeliti, pogotovo kada se podigne snažna emocija - MOJE! Radi se o normalnoj, prirodnoj fazi djetetove asertivnosti, sposobnosti da, za njega prvi put u životu, usvaja sposobnost da se izbori za sebe i svoje želje i potrebe. Te snažne osjećaje mora osjetiti da bi se taj životni stav afirmirao za kasnije, kada mu bude zbilja trebao u životu kao zdravo zauzimanje za sebe. Zahvaljujući daljnjim razvojnim procesima u mozgu, dijete neće ostati sebično, ali mora proći kroz fazu snažnog osjećanja: moje, meni, imam pravo, želim za sebe. Njegov mozak je još uvijek „jedno emocionalan“ i tek treba razviti sposobnost da osjeća dvije snažne emocije, npr. želim autić samo za sebe, ali i žao mi je da ti plačeš, pa ćemo se igrati skupa. Za tu „sebičnost“ ga ne treba kažnjavati, nego polako u njegov emocionalni um „zasijavati“ drugu emociju suosjećanja za drugo dijete, koja kada se primi i vremenom razvije, spontano će dovesti do željenog ponašanja. Ideja kažnjavanja može dati isti rezultat da će dijete dijeliti iz straha od roditeljske kazne, ali će to imati svoje posljedice na djetetov doživljaj roditelja i potkopavanje povjerenja, što ugrožava prirodnu roditeljsku moć.
Centar „Prirodno roditeljstvo“ kroz ciklus predavanja i radionica „Roditeljstvo 0 - 6 g.“, omogućuje roditeljima da duboko razumiju svoje dijete, njegove potrebe i razvojne faze. Te spoznaje i ideje nam istinski čine roditeljstvo lakšim, i za djetetov razvoj kvalitetnijim.
Centar „Prirodno roditeljstvo“, http://www.prirodnoroditeljstvo.com