Jednog dana uoči Božića ja i moj Ivan dobili smo nenadani poklon - «dvije crtice» na jednom u nizu testova trudnoće. Sreća i nevjerica, šok i euforija, obuzelo nas je dvostruko predbožićno raspoloženje.
Odmah smo počeli razgovarati o svemu tako i o tečaju i tatinom sudjelovanju na porodu. Znala sam koliko se grozi od same pomisli na bolnicu i da mu je loše kad vidi kap krvi, i da će to biti malo teža tema. Ispočetka je bio sasvim siguran da nema nikakve šanse da on tu sudjeluje, rekao je da će napraviti sve za mene svih devet mjeseci isto tako za dijete, ali da ne tražim to od njega, jer on to jednostavno ne može. Razmislila sam što da radim i odlučila da ću bez obzira na sve to, ustrajati u tome da sudjeluje u porodu.
Smatram da ako žena može nositi dijete 9 mjeseci i na kraju roditi u najboljem slučaju samo uz strašne bolove, i sve to izdržati, mislim da muškarac tj. otac djeteta može mamu barem držati za ruku i biti joj podrška. Pristao je ići sa mnom na tečajeve u klub trudnica i polako se počeo mekšati sa odlukom. Trebalo je malo vremena da sve to sjedne na svoje mjesto i kad su mu se neke stvari približile, krenuo je u drugu krajnost da je postao oduševljen činjenicom da će prisustvovati porodu svog sinčića, a najdraže bi mi bilo kad bi u društvu čula kako savjetuje svojim prijateljima da sudjeluju u porodu jer je to nešto najljepše što muškarac može doživjeti.
Svo vrijeme trudnoće tata nas je mazio i pazio, mami je kupovao puno sladoleda (što i dan danas imam dokaze, i nikako da ih se riješim :-)), umoran nakon posla vozio nas je kilometrima daleko da bi se kupali u čistom moru, kupio klimu za u sobu kad je bilo neizdrživo za spavati od vrućine itd. itd...
Došao je i termin isto tako i prošao, svaki dan kao godina u iščekivanju, i tako dan za danom. Devet dana nakon termina, ujutro u 4 h pukao je vodenjak, i oboje već iscrpljeni od čekanja skoro sa nevjericom smo krenuli u rodilište.
Tatu su poslali da ide šetati jer će to potrajati s obzirom da nisam imala ni trudove, a bila sam otvorena tek 2-3 prsta. Ja sam obavila protokol i moj «tata box» me čekao. Oko 7h ujutro dobila sam drip, i čekala, i čekala, tata je šetao oko bolnice i stalno nestrpljivo zvao kad će doći, a sestre su ga već jednom vratile i rekle da će ga zvati kad bude trebalo. On je došao po drugi put i odlučno rekao da će on biti uz svoju ženu, da joj ne treba zadnjih pet minuta nego da ga ona treba stalno. I tako su ga pustili do mene.
Kad sam ga ugledala u onom zelenom odjelu rasplakala sam se od sreće, sve mi je izgledalo kao neki san. Kad je tata stigao u box bilo je oko 10:30 h. Pokušavao me je opustiti, zabaviti, držao me za ruku, i još tisuću čuda što su mu padala na pamet, davao mi je snagu koja mi je bila jako potrebna, jer su prolazili sati, a bol je postala neizdrživa a ja se nisam nikako otvarala. Do nas je bio stol za pregled od kojeg nas je dijelila samo zavjesa.
Negdje oko 13:00 h došla je žena i nisu je uspjeli niti pregledati počela je rađati i rodila u roku od nekoliko minuta nakon što je došla. Čuo se vrisak i bebin plač. Ivo me je čvrsto zagrlio i plakali smo skupa sa njenom bebom, a muke su bile izdržljivije nakon što smo čuli taj anđeoski glas. Bolovi su postajali sve jači i jači, moj Ivo me ohrabrivao i govorio kako sam jaka i da izdržim još samo malo, da će uskoro doći na svijet naš mali anđel.
Skoncentrirala sam se na disanje i to mi je jako pomoglo, kad bi prodisala trud, ne bi ni glasa pustila nego sam snagu čuvala za porod. Sati su opet odmicali, ali nikako dobre vijesti, u 19 h navečer tek sam bila otvorena 6 prstiju i na izmaku snaga. Moj Ivo me držao i tješio, cijelo vrijeme je bio sabran, i bio je moj najveći oslonac u tim trenucima, a isto tako tješio je moju mamu i ostale koji su zabrinuto zvali i stalno pitali «pa jeli više?».
Nismo željeli da rodim na carski, ali vidjeli smo da je to jedino preostalo rješenje. Tada je moj Ivo krenuo prema doktoru i rekao "vodite je na carski rez". Sestre su se malo uskomešale, i tada je došao još jedan doktor i kad me vidio rekao je «pa to je već trebao biti carski, beba je skoro na suho, šta se čeka?».
U 20:00 hitno su me prevezli u operacionu salu, a u 20:10 rodio se mali Antonio 54 cm i 4 kg. Sve je završilo super, došli su ga pokazati hrabrom tati koji je čekao u hodniku i kad ga je ugledao, a sinčić mu uzvratio pogledom kao da sve razumije i zahvaljuje mu na svemu, tata nije izdržao, sve kao da je eksplodiralo u njemu i krenula je bujica suza radosnica i olakšanja.
Nakon 5 dana izašli smo iz rodilišta, čekao nas je ponosni tata, koji je bio naš heroj jer da nije njega bilo, možda bi sve završilo u redu, ali sigurno puno teže. I zato, on će za nas uvijek biti «naj naj tata».
Mama Marija i tata Ivan
(Na Fotografiji: Tata Ivan sa malenim Antoniom)