S tim riječima se moja sedmogodišnja kćer obratila meni, nakon što je otrčala čitav kilometar 19. Turopoljske trke.
S riječima potpore sam joj objasnila kako je bitno da je trčala i došla do cilja te da cilj trke nije samo dobiti medalju. Misli li malena da je mama odmah počela medalje osvajati? Ne... Medalje su počele dolaziti nakon godina treniranja i discipline te želje za pobjedom. Ali...
Moja uloga mame, osim zagrljaja, potpore i liječenja eventualne upale mišića, je i uvjeravanje da maltene predzadnje mjesto u utrci ne znači potop.
Moja kćerka nije sportski tip. Svjesna sam toga već godinama. Ne voli puno hodati, ne voli trčati i ne voli voziti bicikl. Jednostavno je takva i takvom sam ju prihvatila. Kad je prije oko dva tjedna došla doma iz škole s odlukom da će sudjelovati na predstojećoj trki, skoro pa da me nije herc čopio. Ona će trčati?! Pa i bicikl ne vozi jer joj se ne daju okretat pedale, a sad će trčati?
Dakako, nisam joj pokazala svoje čudenje. Nisam ju niti odgovarala od trčanja. Podržala sam ju u toj njezinoj volji pomalo strahujući kako će to izgledtia. Nije to mala stvar. Barem ne za nju.
Kako se bližio dan trke, sve me više bilo strah dok je mala bila zagrizla i držala se svoje zamisli. I... svoju zamisao je i ostvarila. Pojavili smo se danas u 08:30 u Velikoj Gorici na zakazanom mjestu. Nestrpljivo i drhtajući, onako kao grančice neke tužne vrbe, vijorili smo se na vjetru koji je nemilice šibao po nama. Nismo očekivali takav doček. Ali nema predaje. Trka još malo pa što nije bila počela. Na rasporedu su prvo bili startali dječaci 1. i 2. razreda, pa onda djevojčice.
Nakon samog starta dječaka, djevojčice su spremno ali i pomalo plaho bile zauzele svoja mjesta na startu. Dok su čekale da se hrabri dječaci vrate, vidljivo su se pokušavale utopliti dok su im zubići mliječni, ali i trajni, cvokotali. Nije bilo lako nama roditeljima to gledati ali zna se da se trči bez jakni, u trenirci i šuškavcu ili prsluku...
Djevojčice su napokon startale u 09:10. Moja mala je u samom startu pala iz prednjeg reda u sredinu jer, neuka što se samih trka tiče, nije osoba koja će se izgurati za što bolju poziciju, za prednost. Nije vična natjecanju. Trka se vodila po stadionu (jedan krug) te je završavala opet na startu. Nakon par minuta su počele stizati prve djevojčice. Sa zebnjom sam gledala gdje li je moja...
Znala sam da ne voli trčati. Svakim sekundama više su dolazile preostale djevojčice.. Moje još nije bilo. Kadli, ugledala sam ju. Iza nje su bile, čini mi se, još dvije, ali to nije bilo bitno. Bitno je bilo da je moja kćerka istrčala cijeli kilometar i došla do cilja. To je za svaku pohvalu!
Moram Vam sada priznati da mi je oko bilo zasuzilo. I to od ponosa!
Svoju djevojčicu smo dočekali na kraju tunela. Izbezumljena od trčanja i crvenog nosića ali i obraščića, dezorijentirano je prišla. "Hoću li dobiti medalju?", upitala je. "Medalju će dobiti prva tri mjesta", dobila je odgovor od nas, iako smo poslije čuli da će medalje dobiti prvih deset pristiglih, "Ali dobit ćeš dobiti Diplomu za sudjelovanje sigurno", objasnila sam joj.
"Mama, zašto ja neću dobiti medalju a ti ih imaš puno na zidu kod bake?". I sada.. Medalja nije bitna. Volja je ta koja se traži i koja se cijeni. To je moja zadaća naučiti kćerkicu.
Mama Lorena