Ipak, odlučili smo nagraditi tekst mame Marine Pavlić iz Zagreba koji će s obitelji provest vikend u Hotelu
Aurora**** ili Hotelu Vespera**** na Malom Lošinju, a nagradu joj
dodjeljuju Lošinj Hotels & Villas.
Tekst mame Marine govori o najvažnijem poslu svakog djeteta - igri i jednom od najvažnijih poslova svakog roditelja - provođenju vremena s djecom u igri.
Igra se često uzima zdravo za gotovo i rijetko o njoj razmišljamo kao o urođenoj potrebi koja nam pomaže učiti i otkrivati svijet koji nas okružuje. Kad odrastemo, mnogi od nas prestanu se igrati. Igru zamjenjujemo poslom ili obavezama.
Ipak, nepobitna je činjenica da kada se igramo osjećamo se živima bez obzira jesmo li djeca ili odrasli. U igri dijelimo veselje, smijeh i zabavu s drugima. Naši odnosi se kroz igru učvršćuju te učimo empatiju, suosjećanje, povjerenje i intimnost. Igranje je učenje. Igra stimulira našu maštu, uči nas kako rješavati probleme, potiče znatiželju, razvija kreativnost. Kroz igru učimo preuzimati rizike, učimo se snositi s pobjedama i porazima, učimo biti tolerantniji i surađivati s drugima. Igra nas udaljava od boli, strahova i drugih životnih tereta i preplavljuje naša srca osjećajem sreće, zadovoljstva i ugode. Igra stoji nasuprot nasilju, strahovima, očaju i brigama.
Mama Marina podsjetila nas je da u igri s djecom svi zajedno rastemo i učimo biti bolji ljudi.
"Najveći je čovjek onaj koji u sebi zauvijek sačuva srce djeteta" (Mencius, kineski filozof)
Hm, sigurno ste čule za „Cult of Less“, a ako niste nadam se da vas nisam prepala jer od svih kultova ovaj se čini nekako najzdraviji. Nije to kult nikakve božice, nikakvog ovisništva, divljenja nekome ili nečemu...ovo je kult kojemu se klanja sve više mladih osvještenih ljudi. Kao što sam naziv kaže, radi se o kultu „manje je više“. Dakle, ljudi rasprodaju sve predmete iz svojih stanova koji im nisu neophodni.
Koliko puta je svaka od nas ponovila rečenicu „kamo s ovolikim igračkama?“. Čak ako ste izuzetno strpljive i dobrohotne, udomile ste stare igračke i obradovale neko drugo dijete, djecu u vrtiću ili domu za napuštenu djecu. Međutim, jeste li razmislile o tome koliko je zapravo vaše dijete profitiralo od bezbroj plastičnih komada, koliko su oni uopće koristili njegovom psiho-somatskom zdravlju a koliko ste potpomognuli neku multinacionalnu kompaniju, odnosno njenog vlasnika? Vraćamo se na sam početak ove priče...
Prije desetak godina nisam čula za kult s kojim sam započela, ali zdrav razum nametao mi je slijedeće pitanje – „Što moje dijete očekuje od mene?“. Zaključila sam da očekuje moje vrijeme, ljubav, pažnju i strpljenje te sam se orijentirala na takvu vrstu zabave i igre s djecom, koja će ih zaokupiti duže vrijeme, u kojoj ćemo svi sudjelovati, igru koja će poticati njihovu kreativnost i činiti im dobro. Tako smo igre podijelili na one vani i one unutar kuće, ovisno o dobu dana, klimatskim prilikama i prije svega o tome kako smo se mi osjećali. Ukoliko su se djeca zaigrala u kući, nisam prekidala njihovu igru samo zato što mislim da je pogodno vrijeme za igru na svježem zraku (otvorila bih u tom slučaju prozore) dok bi se neki drugi put rado šetali ili igrali vani iako je padala kiša.
Zaokupljali bi nas različiti materijali i različite teme, tako da smo od starih kartonskih kutija znali izraditi brod duži od jednog metra, skupa s veslima pa su se moji dječaci znali igrati gusara i ribara, mornara na brodu i tko zna čega sve ne a da vam ne govorim koliko smo uživali dok smo ga izrađivali. Od istog smo materijala izrađivali kućice u kojima su se igrali, od kartona smo izrađivali štitove i mačeve koje smo znali oblijepiti srebrnom samoljepivom tapetom s crvenim oznakama Križara. Šili smo zajedno viteške plašteve, izrađivali zlatne kraljevske krune, smišljali „viteške“ menije za ručak i iz čaša na stalak umjesto crnog vina pili sirup od kupine. Od slanog tijesta mijesili smo ukrase za sve blagdane a mali stolić u dnevnom boravku često je bio prekriven hamer papirom na kojem smo risali.
TV nismo gledali, tek poneki birani dječji film i humane crtiće. Često smo radili lutkarske predstave i prodavali (za 50 lipa do kunu vrijednosti) karte za nju bakama i djedovima te organizirali prodajne izložbe dječjih radova (u istoj vrijednosti, naravno).
Vani smo pak bili orjentirani na travnjak, pokazivala sam djeci pčele i krtičnjake, bježali smo u šumi kad god je bila prilika i tamo se igrali kauboja i indijanaca, izbjegavali smo dječja igrališta a više koristili parkove...ludovali smo kad smo naišli na kakav potok...
Kako god, za naše divne igre uglavnom nismo trošili velike novce a poklone koje bi dobili za rođendane često smo samo prosljeđivali dalje jer nas nisu zanimali.
Sve u svemu, danas kad su moji sinovi tinejđeri i kad mi u školi kažu da su najbolji u likovnom, spretni u tehničkom odgoju i na satovima tjelesnog odgoja, da se jako lijepo izražavaju, ne psuju i najspristojniji su u razredu, uvijek pomislim na njihovo odrastanje u ranom djetinjstvu. Na pamet mi nije padalo da s prijateljicom sjednem u kafić a da se djeca dosađuju pored mene, da im ne selektivno upalim TV i posjednem ih na kauč ili da ih zasipam skupom plastikom.
Ako vam mlade mame, ikako mogu pomoći, onda moj savjet stane u jednu rečenicu „Vaše dijete treba vašu ljubav i vaše vrijeme“. I kao što sam početak priče kaže, danas se duboko klanjam navedenom kultu. Manje je zaista više.
Mama Marina
I ovog mjeseca bilo je teško izdvojiti pismo od svih predivnih koja su pristigla i na kojima svima zahvaljujemo.