
Kako poticati samostalnost kod djece?
Praktički od kada hoda pomaže vaditi suđe iz stroja za pranje suđa. Jednom prilikom dok se pentrala po konstrukciji koja je uključivala tobogan i penjalicu i još svašta nešto, nekoliko se roditelja čudom čudilo kako to može, a ima tek 15 mjeseci. Svaki puta kada dođemo iz nabavke ona se vrlo važno uključuje u proces vađenja namirnica iz vrećica i spremanja u kuhinjske elemente, a najponosnija je kada nešto prolije i trči po krpu kako bi to obrisala.
U razvoju dječje samostalnosti roditelje često onemogućava strah da se djetetu nešto ne dogodi. Razmislimo na trenutak o tome što donosi briga o djetetu: Svaki čin zaštite našeg djeteta ima dva učinka: S jedne strane on štiti naše dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava. I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna.
No ponekad (usudile bismo se reći – vrlo često) podsvjesni mehanizam procjene ne funkcionira kako bi trebao. U strahu da se dijete ne povrijedi, čuvamo ga od prikupljanja iskustava, pa i onih bolnih, kroz koje svako zdravo dijete mora proći. Na taj način onemogućavamo djetetu da na vlastitoj koži osjeti ne samo opasne, nego i lijepe strane života. Dijete koje je na taj način prezaštićeno svijet počinje doživljavati kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada nešto pretjerano strašno nije dogodilo. Iz tog se razloga zna dogoditi da starija djeca ne znaju narezati komad kruha ili neke druge najosnovnije vještine. Ono što je zabrinjavajuće jest da se roditelji tada čude i ukazuju im na neku drugu djecu koja te vještine imaju razvijene, iako je to zapravo ponajviše njihova (roditeljska) odgovornost.
Takvo što počinje u najranijem djetinjstvu kada roditelji toga uopće nisu svjesni.
Stavljajući bebi žlicu u ruke uz rizik da će cijeli prostor biti prljav, puštajući dijete da se samo popne na tobogan uz rizik da će pasti, pružajući mogućnost djetetu da sudjeluje u kućanskim poslovima u najranijoj dobi uz rizik polupanih čaša i tanjura, puštajući dijete da ponekad samo odluči uz rizik da će pogriješiti omogućujemo tom djetetu da izraste u samostalnu, samopouzdanu osobu koja je svjesna da je za svaki svoj uspjeh zaslužna sama, a za svaki svoj neuspjeh sama odgovorna. Svaki uspjeh iza kojeg stoji samo djetetu biti će motivator za njegove daljnje uspjehe. Na taj će način sigurno ostvarivati svoje potencijale, svjesna da može sama.
Postavivši dobre temelje cijelu priču prenosimo dalje. Primjerice u osnovnoj školi. Vrlo često ćete vidjeti roditelje kako s teškim uzdahom uz pokroviteljski smješak jedan drugom govore „eto… upravo ZAVRŠAVAMO prvi razred (drugi, treći… svejedno)“. Činjenica jest da ga roditelji ne završavaju, a takvim izjavama umanjuju djetetov uspjeh. Dijete završava prvi razred. Zadatak roditelja je da omoguće djetetu slobodno izražavanje ideja i samostalan rad i isto tako da ga ne prepuste potpuno samom sebi, već da s vremena na vrijeme pregledaju što dijete radi, potaknu ga i ohrabre za dalje. Nije zadatak roditelja da strepe nad svakom ocjenom svog djeteta, da brinu umjesto djeteta ima li ono zadaću, da umjesto djeteta pišu zadaću kada je ono zaboravilo na nju… Razlika između realne brige o djetetu i gušenja djeteta posvemašnjom kontrolom vrlo je važna i treba ju uočiti.
Također je jako bitno svakom djetetu pristupiti individualno, utvrditi da li dijete preferira raditi samostalno ili mu je ponekad potrebna pomoć drugih, te u skladu s tim i postupati. Ono što je najvažnije jeste da roditelji prilikom kreativnog izražavanja svoje djece budu nenametljivi i spontani. Važno je da djeci ne nameću svoja kreativna rješenja, kako se njima djeca ne bi povodila u daljem radu i na taj način "kopirala" rad odraslih, a samim tim i "stopirala" svoje kreativne ideje.
Objasniti ćemo na primjeru:
Odgojni postupci koji ometaju razvoj dječje kreativnosti, a time i samostalnosti:
- Pretjerano zabranjivanje šaranja, rezanja, prljanja s bojama, kraće rečeno pravljenja nereda u kući
- Dozvoljavanje djetetu da samo istražuje