Zvala sam odmah svoju “joker zovi” prijateljicu po pitanju trudnoće, a ona me smirila da se to beba namješta, da mi je termin brzo i da ću vjerojatno kroz koji dan roditi, ali ne baš odmah. Kaže ona: "kad počnu trudovi znat ćeš ih prepoznati..."
Ostatak jutra sam bezbrižno šetala po Jarunu, ali popodne sam za svaku sigurnost svom dragom nakuhala graha za 4 dana i opeglala košulje za cijeli tjedan...
Osjećala sam se dobro sve do navečer. On je sutra imao neki važan sastanak u drugom gradu i trebao se buditi u 5 ujutro. Oko ponoći me probudilo neko stezanje. Šta je sad? Nije jako bolilo, i mislila sam proći će. Za petnaestak minuta opet. Pa opet i opet. Nije bolilo i uz disanje je sve bilo ok. Nisam ga htjela budit, jer kažem, ima važan sastanak, a ovo sigurno nisu trudovi, rekla je frendica da to jaaaaaaaaako boli.
Do 5 ujutro već su bili na desetak minuta i on se začudio zašto sam ja budna i gledam u sat. Obećao je da će pokušati doći doma što prije, a da ja na kontrolu, koja je bila zakazana u 11 sati tog dana, ipak odem malo ranije. Još sam ostala u krevetu koji sat, a trudovi su bili češći. Ali jednako bezbolni. Pokušala sam nešto pojesti, ali knedla u grlu kao pred ispit, nije puštala da išta uđe. A nisam ni večerala jučer.
Oko 9.30 počela sam se spremati za kontrolu. U kadi sam se tresla „ko Mexico“, nisam znala od čega je to. Uputih se u Petrovu. Putem do tamo imala sam još 2-3 truda, koje sam uspješno savladala negdje na semaforima, te između gasa i kočnice. Ponedjeljkom ujutro oko 10 je teško naći parking u centru Zagreba, pa sam oko 45 minuta periodično vozila i disala pokušavajući ubaciti negdje svog limenog ljubimca. Ali za vraga, nigdje mjesta. Ubacila sam se negdje, gdje je bilo opasno za pauka, ali bar se mogao vidjeti s prozora ambulante - ako vidim da pauk stigne, potrčat ću ga spasiti.
E sad sam bila sigurna, Petrova je tu, ako se i nešto događa doktorica je blizu. Uredno sam dočekala svoj red za pregled, trudovi su bili na nekih 6 minuta, ali neću preko reda, da se ne ljute ženice tamo. Sestra me na vaganju čudno pogledavala i rekla da sam joj nekako blijeda.
Da? Nisam cijelu noć spavala ni jela skoro evo 24 sata. Doktorica me pita kako sam.
- Ma dobro, nešto me steže...
- Steže? Otvoreni ste 8 cm. Idete u rađaonu!
- Ko? Ja??? Nije još termin, nisam ponjela ni torbu koja je spremljena već mjesec dana... nema mi muža, on ima važan sastanak danas, ako bi mi to mogli malo odgodit...Doktorica je neumoljiva, smatra da moram ići u rađaonu. Sad i odmah!
Do prijemne ambulante idem sama, nije to daleko - 5 minuta od ambulante. Zovem muža na telefon i plačem... Ne dragi, ne boli me, ali ja sam sama! Sama samcata!
U prijemnoj ambulanti dvije tete veselo čavrljaju, ne želim ih prekidati, nije pristojno.
- Recite gospođo?
- Pa, ja sam došla roditi. Kaže doktorica da sam otvorena 8 cm.
Sestra se odmah dala na iscrpno uzimanje podataka o meni i osobno me odvela do sljedećeg punkta - predrađaone, cijelim putem me tješeći da će sve biti u redu i da sam jako hrabra za prvorotkinju.
Dali su mi neku svoju zelenu robu, a moje sve su uzeli i rekli da će to biti negdje dolje na porti, pa ako mi netko dođe, da to uzme.
Idemo dalje. Sljedila je donja frizurica i klistir. Ah, klistir! Dakle, da nije bilo sve popraćeno tim trudovima i disanjima, i cijelom tugom što sam sama na svijetu, to bi vjerovatno bilo za snimiti film... Preintimno je da pišem o tome, ali samo ću reći da je otišla cijela rola wc papira.
Sad slijedi uzimanje anamneze, koje je popraćeno mojim stalnim disanjem, jer trudovi su sad jako česti, čak ih i osjećam. Molila sam ih da me ne legnu još, da bih ja malo šetala, ali sestra je neumoljiva.
- Moramo vas pregledati!
OK, legla sam, kaže ona 9 cm. Nema dizanja.
- Neću se dizati, ali molit ću vas jednu uslugicu. Dajte pogledajte tu kroz prozor da li je još uvijek jedna siva Mazda parkirana ili ju je dignuo pauk?
Žena se šokirala!
Mirno sam ležala, izmjenjivali su se raznorazni gledatelji, smješkam se svima, i tu i tamo nekoga zamolim da provjeri auto. Čudim se da nisu pozvali psihijatra.
U jednom trenu došla je jedna sestra i rekla da je muž pred vratima, ali da ga je poslala da se malo prošeta, jer neću ja još roditi... Neka šeta jadan, sigurno je gladan i umoran...
Nakon nekog vremena i dalje me samo malo boli, kad u sobu ulazi neki doktor sa velikim kopljem u ruci, koplje na vrhu ima oštricu.
- A šta ćete vi s tim?
- Probit ću vam vodenjak, da malo brže idu trudovi!
- S tim???
Nisam se mogla braniti, ali to stvarno ništa nisam osjetila. Sam ubod koplja ne, ali nakon toga trudovi su izmakli mojoj kontroli. Dolazili su odasvuda, slijeva, s desna, od poda i stropa, nisam ih više mogla kontrolirati disanjem, a ja ne volim kad izgubim kontrolu. Šta se događa? Bojim se da ću eksplodirati!
- Sestroooooo!!!!!!!!! Eksplodirat ću!
- Nećete još - 9 cm i dalje.
Dakle sve je bilo dobro dok nije došao onaj kopljanik, ako dođe opet, čut će me...
U još nekoliko navrata sam vikala da ću eksplodirati i nekako mi je postalo nebitno jel' pauk digao auto, što će dragi jesti ovaj tjedan i da li su košulje dobro ispeglane. Bila sam umorna, gladna i žedna, a nikoga da namoči spužvu i doda mi malo tekućine...
Odjednom se pojavila ona. Svjetlo na kraju tunela. Moja doktorica. Rekla je
- SAD ĆEMO VAM POMOĆI!
Hoćete? Stvarno? Izvadit ćete ovu bombu?
Namjestili su me, više me ništa nije bolilo, jer ONA će mi pomoći. Obećala je.
Zatvorila je vrata i rekla:
- Ako budete surađivali učas smo gotovi.
- Napravit ću sve što treba!!!!! I više od toga!
TIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIISKAJ i nakon 2 truda samo sam čula plač moje bebe.
Dobili ste prekrasnu curicu, čula sam glas doktorice.
Bila je čudna, tamnoputa, frčkave kose, širokog korijena nosa i punih usana. Izgledala je kao crnkinja! Šta će mi dragi reć? Uvijek sam mislila da ću djetetu kad se rodi brojit prstiće i provjeravati je li sve u redu, da je neću prestat ljubiti, ali ja nisam imala više snage nego samo za jedan slabašni osmjeh.
Doktorica mi je dodala mobitel i nazvala sam dragog da mu kažem da smo dobili baš ono što smo htjeli, curicu, i samo sam čula jecanje s druge strane. Nazvala sam još neke ljude jer nitko nije ni znao da sam uopće i otišla u rodilište.
Nakon šivanja koje je bilo malo bolnije iskustvo, i ponovnog susreta sa svojom curicom, koja je sad već malo izbljedila, doktorica je predložila da mi daju jednu infuziju jer je očito da ja nemam više ni atoma snage.
Kad je to isteklo, krenuli smo prema sobi. U hodniku je čekao ON. Oči su mu bile suzne i samo je rekao:
- Ljubavi, izgledaš predivno!
Pomislila sam da ako meni i nisu zvali psihijatra da njemu sigurno hoće, ali je on ponovio da tako lijepa nisam bila ni na vjenčanju..
- ??? pa zašto sam se ja taj dan vjenčanja šminkala, sređivala frizuru, nokte, solarij... njemu sam ovako najljepša!
Ostatak priče je predivan. Traje već 6 i pol godina i zove se Dora.
Mama Ivana
Ujutro, 10 dana prije termina primjetila sam malo krvi i odmah se uspaničarila.