Blagdansko vrijeme proveli smo i razgledavajući ponudu Adventa, šetajući od kućice do kućice s toplim napicima u rukama i osmjesima na licima. Blagdanska euforija odvela nas je i na vožnju vlakom s Djedom Mrazom u Božićnom vlaku, a posjetili smo i svu rodbinu i prijatelje koje tijekom godine ne stignemo. U kinu smo pak pogledali sve božićne filmove.

Strka oko proslave Božića i Nove godine učinila je svoje. Sva ta nakuhavanja, čišćenja, kupovanja, druženja i primanja gostiju te odlasci u goste i posjete, učinili su svoje. Na samu Novu godinu, 1.1. svi smo se osjećali iscrpljeno i ispražnjeno kao da smo danima trčali maraton. Svake godine si obećam, sljedeće godine ću drugačije, sve aktivnosti svest ću na minimum. Ali pritisak okoline, društva, sva ta božićna i potrošačka groznica, blještavilo i konzumerističke zamke u koje svake godine upadnemo, tjeraju nas na pražnjenje džepova i utrku u zabavi, gošćenju, pretjerivanju u jelu, piću, zabavi... Sva ta euforija oko Božića i Nove godine stvorila je pritisak i grižnja savjesti čuči negdje u nama samima i tjera nas na neprestanu akciju. Ukoliko ne ispunimo sve dječje zahtjeve i ne osiguramo im non stop zabavu i cirkus, osjećamo se kao da smo podbacili.

Time opterećujemo i sebe ali i djecu. Djeci ionako najviše znači to što su doma, bez obaveza, druže se međusobno i s nama, roditeljima, grlimo se i mazimo, ljenčarimo po kući. Ništa se neće dogoditi ako jedne godine odlučimo npr. ostati u toplini svoga doma, zavaljeni na kauču, s knjigom u ruci i hrpom djece oko sebe, radeći apsolutno ništa. Bez tone kolača, bez zabave i ludih provoda, bez animacija i organizacija svega i svačega. Samo obitelj na okupu i ništa više. I da, svečano si obećajem - slijedeće godine ću drugačije.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.