Izgubljena između mijenjanja pelena, dešifriranja različitih vrsta plača, izabiranja organski uzgojene hrane i hvatanja tu i tamo kojeg sata sna, moram priznati da još uvijek nisam svjesna da sam Mama. Moram to napisati s velikim početnim M jer tko nema djecu, nema pojma, blage veze, pikomilimetar saznanja što to znači.
Imam ih 3..., a još hvatam one osnove za roditelje u panici! Stvaram ravnotežu između brige za ta 3 čuda i mene i supruga i cijelog svijeta. Jedan od mojih postulata je da samo mama koja je sretna sa sobom može tu sreću pružiti i svojoj djeci. Moj savjet je, drage mame, da njegujete sebe, da izbacite na vidjelo sve svoje brige jer smo sve tu negdje s istim nedoumicama, strahovima, pitanjima koji vrebaju na nas iz tog dječjeg svijeta.
A oni, mislim na djecu, rađaju se super pametni, pametniji od nas. Znatiželjnim očima kopaju po svijetu i istražuju obrasce ponašanja, upijaju informacije kao najsofisticiranije računalo i izbacuju pred nama naše vlastite riječi i zaključke. Rađaju se tako pametni i snalažljivi, a mi smo tu da ih usmjerimo i oblikujemo u toj njihovoj krhkosti koja se rađa kada ih svijet dodirne.
A sada, komadić mojeg iskustva kada sam bila trudna sa svojim trećim čudom (od milja tajfun!). Rekli su mi, prijatelji naravno, da nisam normalna. Kako ću sada imati vremena za sebe. I ne samo to. Zaboravili su me. Nisam više postojala za njih. Etiketirali su me kao Mamu alias Ona koja nema vremena već se bavi samo djecom. Pa kada sam se to ja promijenila u neku drugu osobu da me prijatelji (ne svi!) izostave iz svojih druženja i sa mnom pričaju malo rezervirano...kao, ona je sada mama.
Rekla sam im: Mama da, ali nisam Marsovac!!! Promijenila se jesam, ali na bolje (bar to ja mislim!!!) Imam više saznanja, iskustva, gledam neki širi svijet, dužu budućnost, cvjetiće, leptiriće, zvečke i more crtića (koje sam i prije voljela, ali sada ih aktivno pratim u društvu svoje djece), kao relikvije čuvam sve svoje stare stripove koje ću im jednog dana predati kao dotu od mene. Hej, ljudi, pa ja mogu sve svoje misli i ideje pretočiti njima (ako hoće dobro, ako ne, hajmo diskutirati o tome), naučit ih da vole putovati, pjevati, skakati na jednoj nozi, da poštuju svakoga i da uvijek nastoje biti sretni jer u svemu ima nečeg lijepog.
U razdoblju kada sam mama, tj. od rođenja mog prvog tsunamija pa do zraka (kako bi moja djeca rekla) odnosno u beskonačnost, mogu si dopustiti pokoji emocionalniji ispad. Inače sarkastična po prirodi postala sam osoba s nešto sladunjavog humora...ah, ali i to je dio odrastanja...Zato, prijatelji, vratite se, možete od Mame puuuuuno toga naučiti kada skinete veo predrasuda i shvatite da imati jedno, dvoje, troje ili hrpu djece ne predstavlja kočnicu u životu već poticaj i da sve granice koje stvaramo nastaju i ruše se samo u našim glavama.
Mame, nedajte se! Naprijed zajedno za bolje sutra, za djecu koja su već velika i koja ne prestaju biti djeca i ne zaboravljaju da su bili djeca!!!
mama Monika
(FOTO: Ilustracija; sxc.hu)
Ja sam mama...moram to nekoliko puta ponoviti jer mi još uvijek ne ide u glavu. Mama...mammmmaaa...maaaaaaaama...