Terapijsko penjanje (TP) predstavlja modificirani oblik slobodnoga penjanja te ima rehabilitacijske i habilitacijske, ali i preventivne potencijale Koristi se kod niza oblika motoričkih oštećenja, neuroloških disfunkcija i psiho-socijalnih poteškoća gotovo svih dobnih skupina. Budući da se svi zadatci provode kroz igru, i djeca i mladi uživaju u ovoj kreativnoj vrsti terapije.
Riječ je o novom pristupu koji ubrzava tijek oporavka, bolje motivira na aktivnost, dovodi do veće svjesnosti vlastitoga tijela i osjećaja društvene prihvaćenosti. Kako bismo vam što je moguće bolje predstavili TP, razgovarali smo s licenciranom instruktoricom terapijskog penjanja Lucijom Brkan, diplomiranom kineziologinjom i fizioterapeutkinjom, i predsjednicom Udruge za terapijsko penjanje „Osmijeh“.
Koliko dugo postoji TP u Hrvatskoj i jesu li ljudi upoznati s njegovim potencijalom? Jeste li vi jedini koji se time bavite u RH?
Terapijsko penjanje kod nas postoji od jeseni 2011. godine kada je Udruga osnovana. Tada smo i započeli s djelovanjem te ubrzo i s provođenjem prvih terapija iako nam to nije odmah bila namjera. Čim smo napravili internetsku stranicu telefon je počeo zvoniti i jednostavno se moralo pokrenuti, što nam ukazuje da ljudi prepoznaju potencijal ove vrste terapije. Iako postojimo gotovo četiri godine, rušenje prostora penjačke dvorane u Grahorovoj ulici 2013. godine gdje smo radili, stavilo je cijelu priču na čekanje i započeli smo tragati za novim prostorom. Polovinom prvog mjeseca ove godine započeli smo s radom u sklopu penjačke dvorane Fothia i zasad smo jedini ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj regiji.
Kako ste se odlučili na edukaciju iz terapijskog penjanja i na pokretanje udruge i ovakvog projekta u Hrvatskoj?
Do upoznavanja s ovim oblikom terapije došlo je sasvim slučajno, iako se ovaj vid rehabilitacije provodi u Austriji i Njemačkoj posljednjih trideset godina. Već prve godine nakon dolaska u Zagreb na studij, 2002. godine, završavam alpinističku školu i nastavljam se natjecateljski baviti penjačkim sportom. Za vrijeme jednog od međunarodnih penjačkih natjecanja u Grazu 2004. godine, dok sam još studirala na Kineziološkom fakultetu, za oko mi je zapeo zanimljivi šareni letak o terapijskom penjanju koji je završio u mojoj pernici. Letak je čekao do 2009. godine, kada sam već upisala i Studij fizioterapije, te je poslužio kao ideja za izradu rada za prvi Kongres studenata Studija fizioterapije. Nakon što je lagano zagrebano pod površinu ove teme, otkrio mi se jedan kreativan i novi oblik terapije s kojim se bilo nužno pobliže upoznati. Sljedeći korak bio je izrada diplomskog rada, nakon toga i odlazak na sam tečaj, a potom je prirodni slijed bio osnovati Udrugu kako bi se ovaj zabavni vid terapije pokušao proširiti i približiti svima nama.
Kome se sve preporučuje terapijsko penjanje, osobito kad govorimo o djeci i mladima?
S obzirom na to da pokreti penjanja aktiviraju ekstenzijski obrazac držanja i time djeluju na normalizaciju posturalnih odnosa, sami začeci TP-a usko su povezani s tretmanom dječje populacije kod promjena posture (skolioze i kifoze). Isto tako, penjanje u adolescenata vodi poboljšanju mišićne jakosti leđne muskulature te dovodi mišiće u balans jakosti čime prevenira deformacije kralježnice, ali i bolove u lumbalnome dijelu. Zbog svega nabrojenog se penjanje općenito preporučuje, a u brojnim zemljama Europe uvedeno je i kao obvezatni dio fizičkog obrazovanja. Penjački obrasci kretanja promatrano u horizontali vrlo su slični puzanju i upravo ta činjenica ide u korist TP-u kod habilitacije i rehabilitacije djece. Stanja kod kojih se penjanje najčešće koristi su centralne kljenuti (cerebralna paraliza), oštećenja donjega motornog neurona, neuroloških poremećaja kretanja i balansa (ataksija) i sl. Izrazito dobri rezultati zabilježeni su u tretmanu djece s problemima u ponašanju (problemi s učenjem, ADHD, problemi percepcije, depresije itd.), ali i u tretmanu djece sa senzorno-integracijskim problemima (autizam). Kod Downovog sindroma djeca su pokazala izrazit interes za ovakav način kretanja te nakon nekog vremena samostalno počinju penjati.
Izdvojite nam još neke benefite terapijskog penjanja. Osim na fizičko zdravlje, TP odlično utječe i na psihu.
Potencijalni benefiti koje pruža penjanje su brojni. To je jedina aktivnost u kojoj se uz opterećenje velikih mišićnih skupina aktiviraju i zahtjevnije male mišićne skupine koje je inače teže jačati: šake, stopala pa čak i oralna i orofacijalna muskulatura. Osim toga penjanje nudi pozitivno djelovanje na razvoj niz motoričkih sposobnosti. Penjanje je vrlo kompleksna aktivnost koja uključuje rad sva četiri ekstremiteta istodobno te zahtijeva planiranje kretnji i time utječe na kognitivne dimenzije. Svaka kretnja mora biti svjesno kontrolirana što onemogućava pristup aktivnosti na temelju potpune automatizacije kretnih struktura u procesu motoričkog učenja.Također, TP dokazano smanjuje anksioznost, nesigurnost i agresivnost, povećava samokontrolu i zadovoljstvo, opće raspoloženje te pozitivno utječe na socijalizaciju.
Riječ je o penjanju koje je prirodno, no naoko djeluje opasno. Boje li se isprva roditelji za svoje dijete?
Iako se penjanje kao sport ubraja u skupinu ekstremnih sportova, u zadnjim desetljećima sigurnosne tehnike su se izuzetno razvile te je oprema koja se koristi sigurnija nego ikad prije. Sada se čak ni o ovom sportu više ne može govoriti kao o rizičnom, već više o avanturističkom. Terapijsko penjanje provodi se u potpunosti sigurno. Provodi se na umjetnim stijenama i u kontroliranim uvjetima tako da se mogućnost pada isključuje. Ovisno o visini penjanja i potrebama, osiguranje od pada postiže se strunjačama uz dodatno osiguranje penjača/pacijenta spotanjem od nekontroliranog pada (spotanje podrazumijeva čuvanje penjača, tj. kontroliranje njegove aktivnosti i pada, s tim da se terapeut nalazi neposredno iza samog penjača konstantno ga prateći) ili top-rope osiguranjem užetom, tj. osiguranjem penjača odozgo (kod ovakvog načina penjanja uže je već provučeno kroz vrh smjera tako da penjač u bilo kojem trenutku može pustiti hvatišta a da ne dođe do pada). Terapijsko penjanje provodi se u potpunosti sigurno te se zbog toga ovom aktivnosti mogu baviti slabovidna i slijepa djeca i osobe. Ima roditelja koji isprva malo pokazuju strah, ali nakon što dobiju dojam kako sve skupa izgleda vrlo brzo se opuste. Terapeut ima pomoćnu osobu zaduženu za osiguravanje užetom tako da roditelji ne pomažu ni na koji način već samo promatraju sa strane.
Kako djeca reagiraju na penjanje? Koliko je star najmlađi a koliko najstariji korisnik?
Dosad još nije bilo negativnih reakcija na penjanje. Čak i djeca koja su na početku pokazivala mali strah, vrlo brzo se oslobode i problemi se javljaju pri odlasku kući a ne pri dolasku. Penjanje je aktivnost s visokim postotkom lučenja endorfina koji doprinosi osjećaju zadovoljstva i sreće. Napredak u penjanju je brz, osjetan i vidljiv što dodatno potiče motivaciju i volju za radom te tako pozitivno djeluje na samopouzdanje, samostalnost i stjecanje pozitivne slike o samome sebi. Još kad se uz takvu aktivnost svi zadatci provode kroz igru, teško je pronaći zabavniji oblik terapije. Najmlađi korisnici imaju po tri i pol godine, a najstariji trideset i šest godina. Imamo korisnike koji su s nama od samog početka, a novi pristižu svakodnevno.
Neka se djeca isprva sigurno boje penjanja. Kako i na koji način se savladava taj strah?
Ukoliko je strah uopće prisutan, započinje se vrlo polako jednostavnim igrama na lagano položenoj i niskoj stijeni. Postepeno se dijete ohrabri i popne sve više. U adekvatnom trenutku djetetu prezentiramo penjanje užetom na niskoj stijeni tako da dobije dojam kako to izgleda, najčešće ih osvoji spuštanje prema dolje, tj. ljuljanje. Kada isprobaju ljuljanje na užetu, neki se penju čak i da bi se mogli spuštati/ljuljati. Kada se ohrabre na nižoj stijeni i dobiju osjećaj sigurnosti, prelazimo na penjanje užetom na visoku stijenu čime stječu dodatan osjećaj važnosti jer mogu ono što mnogi ne mogu te se razvija osjećaj hrabrosti i samouvjerenosti.
Imate li male polaznike kojima je ovo jedini vid terapije, ili se TP više kombinira s ostalim terapijama? Kako liječnici i ostali stručnjaci gledaju na ovu terapijsku disciplinu?
Imamo polaznike kojima je ovo jedini vid terapije, ali većina korisnika kombinira penjanje kao nadopunu ostalim terapijskim konceptima. Terapijsko penjanje je u Austriji i Njemačkoj iznimno priznati oblik terapije koji se susreće u većini boljih klinika i bolnica. Ni samom tečaju nije moguće pristupiti ukoliko nemate diplomu medicinskog fakulteta ili studija fizioterapije. U udruzi također imamo našu doktoricu medicine, neurologinju, Maju Rubinić Majdak, koja provodi neurološke procjene naših malih korisnika. Koliko vidimo, i naši stručnjaci prepoznaju terapijsko penjanje i njegove dobrobiti jer mnoga nam djeca dolaze na preporuku logopeda, defektologa i sl.
Koliko je potrebno vremena da se ostvari neki terapijski cilj? Kakve rezultate bilježite kroz svoj rad?
Ovisi, neke promjene vidljive su odmah, a za neke treba vremena, strpljenja i redovitog vježbanja. Promjene kod samopouzdanja i sigurnosti u sebe, primjerice, vidljive su kod neke djece već nakon jednog dolaska, dok za jačanje muskulature ipak treba malo više vremena. Zasad, osim onoga što mi vidimo, stižu nam redovito i dosta pozitivni komentari od strane roditelja. Osim poboljšanja motorike, jakosti muskulature i povećanja opsega kretnji, djeca su općenito samostalnija i sigurnija u sebe. Nekima više ne treba pomoć oko nekih stvari koje prije nisu mogli. Roditelji često uočavaju, a i mi primjećujemo, iznimna poboljšanja što se tiče poticanja govora, a i koncentracije općenito.
Koliko traje jedan trening i od čega se sastoji? Koliko je polaznika istovremeno na terapiji? Što se sve nalazi u dvorani za TP?
Terapije/treninzi najčešče traju od pola sata do četrdeset i pet minuta. Najčešče je to individuani rad ali imamo i nekoliko grupica od dvoje ili troje korisnika. No pri spajanju djece u grupe vodimo se njihovim sposobnostima, da si odgovaraju karakterno te da samim spajanjem u grupu oni jedni na druge pozitivno djeluju. Uvijek je prisutan terapeut i barem jedna pomoćna osoba. Što se tiče rekvizita, osim adaptirane stijene i penjačke opreme u dvorani se nalazi potrebna didaktička oprema i igračke.
Koliko puta tjedno/mjesečno djeca polaze terapije?
Sve ovisi o tome kakav cilj se želi postići, kakve su potrebe i koliko godina ima korisnik. Krećemo s terapijicama od jedan put tjedno po pola sata, a zatim ili se produlji trajanje terapije ili se poveća broj dolazaka na dva puta tjedno. Nekome se pola sata može činiti kratko, no inidvidualnim pristupom kroz pola sata moguće je učiniti mnogo jer se u penjanju sve može individualno prilagođavati i otežavati ukoliko je i koliko je potrebno; izborom smjerova (pozicioniranjem grifova, njihovim razmakom, veličinom i oblikom), izborom nagiba stijene, izborom visine stijene itd. Svi naši polaznici su redoviti a ono što veseli jest da uvijek iznova dolaze s jednakim veseljem kao i na samom početku.
Koja je cijena TP-a? Plaćaju li sve roditelji ili je jedan dio sufinanciran?
Cijena terapije u trajanju pola sata iznosi 75 kn. Naši članovi imaju popust: ukoliko nakon probnog dolaska odluče redovito dolaziti, ispune pristupnicu i uplate godišnju članarinu od 50 kn, time dobiju člansku iskaznicu i ostvaruju nižu cijenu pa ih dolazak košta 50 kn, tj. 4x mjesečno 200 kn ili 8x mjesečno 350 kn. Roditelji, na žalost, plaćaju sve troškove, no mi se zaista trudimo da oni budu što niži.
Kakav je osjećaj baviti se ovim plemenitim ali iznimno zahtjevnim poslom?
Kakav je osjećaj? Svakako poseban kada osjetite koliko vas ta djeca vole i koliko su zahvalna. Ne moram puno pričati koliko to znači djetetu koje ne može hodati a može se penjati. Nema tih riječi kojima bismo opisali snagu njihovog osmijeha.
Kakvi su Vaši ciljevi za budućnost?
Naši su ciljevi prije svega podučiti pomoćne osobe za rad s korisnicima s lakšim teškoćama jer nam nedostaje osoba za rad sa zainteresiranim korisnicima i članovima kojih je sve više. Nužno je i adaptirati postojeće stijene i nadograditi dodatne dijelove prilagođene našim potrebama. Ima još dosta adaptivne opreme koja bi nam dobro došla, ali snalazimo se. Također nam je cilj potaknuti razvoj parapenjačkog sporta, kod nas i u cijeloj regiji. Zovu nas iz susjednih zemalja s velikim interesom, prate naš rad te žele pokrenuti istu priču na mnogo raznih strana i to nas jako veseli.