Svaki dan vlak, tramvaj, bus, strašne gužve, a ja s Jelenom u kolicima.
Čekajući svakodnevno u malenom hodničiću dok vježbe moje kćeri nisu bile gotove, nekih dva i pol sata, susrela sam i upoznala puno divnih i iskrenih ljudi.
Kad studiraš svi nekako gledaju kako da svoja znanja sačuvaju za sebe. Rijetko ti tko hoće pomoći, dati ti neku informaciju da ne bi ti možda bio bolji, uspješniji...Kada se zaposliš stvari ne postaju ništa bolje, naprotiv! Opet strka i trčanje za novcem, slavom i karijerom. Već sam zaboravila da život treba živjeti, mislim doista živjeti.
Stani malo curo i pogledaj sve ove divne ljude što svakodnevno dolaze sa svojom djecom, kako su srdačni, kako mi sve ljubazno tumače gdje, kako, šta trebam napraviti.
Zdravim ljudima koji nemaju takav životni problem i najčešće ih muče trivijalne stvari teško je izmamiti osmijeh na lica, a ovi ljudi koji se doista nose sa velikim bremenom bolesti imaju zadivljujuću čvrstinu, optimizam i osmijeh na licu.
Od njih svi možemo, a i trebali bismo, učiti kako ići kroz život i kako se nositi s onim teškim danima. Kako je i u njima moguće živjeti otvorena srca i punim plućima.
Neki dan vidjela sam dimnjačara i kako ono uvijek, vjerujem više iz navike nego iz nekog praznovjerja, uhvatim se za gumb i poželim da, poželim da mali Josip od jedne divne mlade samohrane majke ozdravi.
Zamislila sam se i doista iznenadila, mislim ugodno iznenadila. To je valjda bio prvi puta da sam poželjela nešto za nekog drugog. Uvijek mi je bilo normalno da prvo poželim nešto za sebe i svoju obitelj.
Dobar osjećaj!!!!!
Nadam se da će ovo pročitati veći broj ljudi, te da će i oni barem djelomično kroz ovaj moj iskustveni tekst doživjeti nešto slično.
Srdačan pozdrav!
Mama Željka
(FOTO: Ilustracija, sxc.hu)
Nedavno sam krenula s kćerkom Jelenom na vježbe kroz dnevnu bolnicu, gore na Zelengaju na Goljaku. Bilo mi je sve novo i nepoznato i jako daleko.