Tako tvrdi novo istraživanje sveučilišta University of Washington i Monell Centra.
"Veza između obožavanja slatkog i rasta ima smisla, jer kada djeca ubrzano rastu, rastu i potrebe za kalorijama. Djeca su programirana da vole okus slatkog jer slatko popunjava biološku potrebu koja ih gura prema izvorima enerije", kaže genetičarka Danielle Reed iz Monell Centra, koja je i jedna od autorica studije.
Bez obzira na kulturu u kojoj odrastaju, djeca preferiraju veće razine slatkoće u svojoj hrani u odnosu na odrasle, a to obožavanje prvi puta opada u adolescentskoj dobi. Kako bi istražili biološku pozadinu te promjene, dr. Reed i njezina kolegica sa sveučilišta Susan Coldwell, promatrale su sklonost slatkom, biološke mjere rasta i fizičko sazrijevanje kod 143 djece u dobi od 11 do 15 godina.
Rezultati, objavljeni u časopisu Physiology & Behavior, sugeriraju da je povišena sklonost slatkim okusima u vezi sa ritmom rasta te da ona opada kako se usporava rast, te na kraju u potpunosti prestaje.
Istraživanje se temeljilo na senzorskom testiranju osjeta okusa, prilikom kojeg su djeca bila podijeljena u kategorije "visoke sklonosti" i "niske sklonosti". Djeca u grupi "niske sklonosti" imala su i niže razine biomarkera povezanih s rastom kostiju kod djece i adolescenata.
"To nam daje prvu poveznicu između sklonosti slatkom i bioloških potreba", kazala je dr. Reed. "Kada biomarkeri rasta kostiju opadaju s godinama, isto se događa i s potrebom za slatkim".
Sljedeći korak u istraživanju bit će identificiranje faktora rasta koji mozgu signaliziraju da nam dojavi potrebu za slatkim.
Ostali biološki faktori kao što su pubertet ili razine spolnih hormona, nisu povezani sa sklonošću prema slatkim okusima.