Biti mama (uz osjećaj nezaustavljive prolaznosti vremena)

To je vrijeme kada mogu u miru i tišini staviti na papir neke svoje misli, pod uvjetom da me prije toga ne savladaju umor i san. Nisam pisala dnevnik još od studenskih dana, a onda sam po savjetu jedne starije i mudre gospođe počela bilježiti svoje osjećaje, misli i zapažanja o ovom sasvim drugačijem životu od onoga kojeg sam opisivala nekada davno u starim dnevnicima.

Odlučila sam se na to jer u zadnje me vrijeme često uhvati tjeskoba zbog osjećaja prolaznosti i brzine kojom vrijeme nezaustavljivo odlazi u nepovrat. Moja će djevojčica sljedeće godine krenuti u školu. Čini mi se to gotovo nemogućim, jer kao da sam tek nedavno s nevjericom gledala u maleni plastični štapić na kojemu se ocrtavao plavi plusić. Ne može biti da je već toliko vremena od tada prošlo. Ali je, surovo i bez sumnje dokazuje to broj koji je komadićem crvene plastike označen na zidnom kalendaru. Sve te godine, prva trudnoća, prvi porod, prvi koraci, prvi poljupci, prve riječi, prve svađe, prve ljutnje... pa druga trudnoća, drugi porod... sve je nekako tako brzo prošlo...prebrzo.

Moja dva anđela spavaju u susjednoj sobi. Pogled na ta dva mala uspavana bića i njihovo ujednačeno disanje preplavljuje me osjećajem neopisive sreće. Njihovi nježni dodiri, poljupci i pogledi ne mogu se usporediti niti zamijeniti s ničim na ovome svijetu. Crtež koji mi moja djevojčica ostavi pokraj kreveta, priredba u vrtiću za koje mi čitavo vrijeme u grlu stoji knedla, malene ručice mojeg desetomjesečnog sina koje diže prema meni, njegovi nespretni pokušaji da uspije samostalno stajati... samo mama može znati kako izgleda vrtlog emocija koji takvi događaji izazovu.

Ali ima i onih drugih trenutaka, trenutaka kada se osjećam tužno i nemoćno jer ne znam kako zaustaviti dječji neposluh, ljubomoru, navalu bijesa i negativnih emocija. Ima dana kada mi dođe da pobjegnem negdje daleko od svih, na mjesto gdje ću naći neki svoj mir. I kad razmišljam o tome obično se posramim. Posramim se radi svih onih roditelja koji sada negdje na nekom Rebru bdiju uz postelju svog djeteta i mole samo za jedno... I onda pogledam visoko u nebo i zahvalim Nekome tamo gore za sve što imam...

I tako prolaze dani, jedan za drugim. Živim život i trudim se dobro odraditi najteži, najodgovorniji ali ujedno i najljepši posao na svijetu – odgajati svoju djecu i pružiti im ono za što mislim da je za njih najbolje. Da li to činim na najbolji mogući način pokazati će vrijeme. Isto ono vrijeme koje tako neumoljivo i nepovratno prolazi i okrutno podsjeća na prolaznost i stvara u meni potrebu da sa svojom dječicom provodim što je moguće više vremena i da uživam u svakom trenutku i svakome danu...i da zapisujem u svoj dnevnik događaje, misli i osjećaje, kako bih se jednoga dana svega lakše prisjetila...  

Mama Tanja