Roditeljstvo se obično zasniva na setu pravila, a stil obično reflektira roditelje kao osobe koji kroz djecu i njihov odgoj pokazuju tko su zapravo, kakav im je sustav vrijednosti i iz kakve kulture, odnosno okruženja potječu.
Važno je da roditelji budu spremni prilagoditi stil odgoja trenutačnim okolnostima i djetetu. Roditeljska uloga u odgoju djeteta presudna je i ima najveći utjecaj na općeniti razvoj ličnosti djeteta. Cilj svakog roditelja odgojiti je i "podići" odgovornu, sretnu i emocionalno stabilnu osobu. U postizanju tog cilja najčešće se koriste dva najpoznatija roditeljska stila odgoja: autoritaran i autoritativan stil odgoja.
Koja je razlika?
Autoritaran stil odgoja
U ovom gotovo rigoroznom stilu odgoja, roditelj je poprilično suzdržan prema djetetu i ne iskazuje mu pretjerano ljubav. Komunikacija između roditelja i djeteta je stroga i podložna pravilima i provodi se isključivo unutar obiteljskog doma. Obitelji u kojima vrijede ovakvi odnosi uglavnom se nazivaju i “zatvorenim sistemima”, sve se odvija iza zatvorenih vrata i nema prostora za diskusije, podjelu mišljenja ili alternative, a posebno ne za pregovaranje između djece i roditelja.
Roditelji djetetu postavljaju visoke ciljeve, a želja im je odgojiti poslušno dijete koje je prije svega naučeno samokontroli. Roditelji koji koriste autoritaran stil odgoja djeci šalju poruku da obavezno moraju “surađivati” i to uglavnom zato “što ja (roditelj) tako kažem”, a sve to pod pritiskom kazne, srama i nedostatnog iskazivanja ljubavi.
Djeca pod utjecajem ovakvog stila odgoja mogu biti poslušna, ali samo zato jer su na neki način prisiljena. Njihova popustljivost uglavnom potječe od straha da bi mogla biti kažnjena. Međutim, s odrastanjem takva djeca shvaćaju kako se njihovi osjećaji ili želje uopće ne uzimaju za ozbiljno što im daje osnove za osjećaj bespomoćnosti.
Autoritaran stil kreira hladno okruženje za rast djece koja mogu teže uspijevati u školskom, a kasnije i životnom napredovanju. Drugim riječima, kako bi djeca osjetila osjećaj vrijednosti i mogućnost napredovanja vlastitog bića, vrlo je važno da im roditelji stvore okolinu koja je bazirana na toplom okruženju i podršci.
Svakako je potrebno djecu naučiti disciplini i samodisciplini, no važno je da je nauče u toplom i poticajnom okruženju upravo suprotnom od onog koji im nameće ovaj stil odgoja.
Djeca koja su odgajana u autoritarnom odgojnom stilu obično i sama kreiraju nesigurne obrasce ponašanja koji ih kasnije sprječavaju u emocionalnom vezanju i gube povjerenje u roditelje. Ovako odgajana djeca mnogo su osjetljivija i ranjivija u stvaranju odnosa u kasnijem životu, a sve navedeno vodi niskom samopoštovanju, depresiji, anksioznosti pa čak i do mentalnih problema u tinejdžerskoj dobi.
Roditelji koji odaberu ovakav stil odgoja vjerojatno su i sami bili odgajani na ovakav ili sličan način te nisu razvili povezanost s vlastitim roditeljima pa na djecu prenose vlastitu nesigurnost.
Autoritativan stil odgoja
Ovaj stil jedan je od najpoznatijih i najpriznatijih roditeljskih stilova. Ujedno, istraživanja su pokazala kako se njime postižu najbolji rezultati u odgoju djece.
Autoritativan stil prati i odgovara na emocionalne potrebe djece, no ipak postavlja potrebne granice i ograničenja. Istraživanja su pokazala kada roditelji koriste ovaj stil, ali su ujedno i uključeni u odgoj djeteta, djeca se ugodno osjećaju u svojoj okolini i razvijaju pozitivnu emocionalnu povezanost s roditeljima koja omogućava razvoj njihove emocionalne stabilnosti u odrasloj dobi.
Djeca se osjećaju osnaženo i sigurno kada osjećaju balans između mogućnosti izbora i odgovornosti. Autoritativni roditelji očekuju i postavljaju visoke standarde djeci, no istovremeno su fleksibilni s djecom kada počine pogreške. Daju im mogućnost da imaju važnu ulogu u donošenju vlastitih odluka i imaju kontrolu nad trenutačnim događajima u njihovim životima. Djeca vole imati taj osjećaj “kontrole”. Osjećaju kako su im roditelji otvoreni za suradnju i ujedno imaju empatiju za njihove potrebe. Kao rezultat ovakvog odgoja djeca imaju priliku naučiti kako pregovarati, kako postati samopouzdani, postići akademski uspjeh, razviti samodisciplinu, biti društveno prihvaćeni i povećati samopoštovanje.
Ako djeci nije pružen osjećaj sudjelovanja i mogućnost donošenja odluka, razvijaju osjećaj gnjeva i ne iskazuju osjećaje što može dovesti do problema u ponašanju i povećati izglede za maloljetničko nasilje i neželjena ponašanja za vrijeme adolescencije.
Kako bi uspješno koristili ovaj stil odgoja, roditelji bi trebali:
- iskazivati ljubav i poštovanje prema djeci - isticati važnost pozitivnog ponašanja i ostvarenja ciljeva - postaviti jasne i određene ciljeve i očekivanja (granice) - slušati želje i potrebe djece - biti dosljedni u vlastitim odlukama - provoditi disciplinu kroz objašnjavanje odluka i posljedica - uzeti u obzir mišljenje djece - iskazivati ljubav i reći djeci koliko ih vole - omogućiti djeci donošenje odluka
Osim ovih navedenih stilova, postoji još permisivan i ravnodušan odgojni stil. U permisivnom stilu roditelju su popustljivi i ne postavljaju djetetu zahtjeve niti ograničenja, uz slabu kontrolu i nadzor. Ovakva djeca su voljena i prihvaćena. Ovakav odgoj obično rezultira djetetom koje nema razvijen osjećaj odgovornosti, slabu kontrolu i nezrele, impulzivne reakcije. Kod ravnodušnog stila djetetu se ne postavljaju nikakvi zahtjevi, ali mu se ne pruža pažnja ili emocionalna podrška. Ovako odgajana djeca obično su promjenjivog raspoloženja, s nedostatkom kontrole nad vlastitim ponašanjem, bez interesa, neodgovorna su i nedisciplinirana.
Za većinu odraslih, roditeljstvo je jedan od najvećih izazova u životu. Osim što je izazov, ako se pravilno provodi može biti i najzahvalnije životno iskustvo prožeto smijehom, učenjem i ljubavi koja se razmjenjuje između roditelja i djece i između članova obitelji. Kako bi u tome uspjeli važno je dobro promisliti i odlučiti koji će tip odgoja koristiti, jer “proizvod” koji nastaje u tom procesu biti će najbolji odgovor na pitanje jeste li odabrali ispravan.