. godine koju sam morala hitno operirati 2003. Uz sve to imam genetski visoki tlak zbog kojeg sam imala lagani moždani udar. Najviše sam se bojala da neću moći imati djece, jer je sve na to vodilo. Ja i suprug pokušavali smo nekoliko godina, ali na žalost ništa se nije dogodilo.
Doktori su preporučili da neko vrijeme sačekamo, ali ja sam već tada imala dosta godina i nisam željela riskirati da biološki sat otkuca. Odselili smo u Rijeku zbog posla. Sve je krenilo kako treba. Nije bilo stresa, pritiska, nepotrebnih priča i sl. Život je išao svojim tokom. Na kontroli štitanjče nalazi su pokazali da je sve u redu. Tlak se drastično popravio. Bilo je lijepo, ali falilo je ono nešto da sve bude kako treba.
Jednog dana na poslu mi je jako pozlilo i nedostajalo mi je kisika. Do tada nisam imala nikakvih problema. Radila
sam po 13-14 sati na dan bez ikakvih problema. No tada se nešto promjenilo. Tu večer nazvala me vjenčana kuma kojoj sam rekla što se dogodilo. Na to mi je odgovorila: "Mila ajde ti sutra idi kupi test za trudnoću!", na što sam ja odgovorila: "Joj kumo, znaš da radimo po cijele dane, i da, ok, zdravlje mi se popravilo otkako smo ovdje ali... skakat ću do neba ako si u pravu!".
Sutradan sam odjurila u ljekarnu po test za trudnoću. Iduće jutro sam učinila što sam morala... Ja i suprug smo čekali.. Imali smo osjećaj da tih nekoliko sekundi traje čitavu vječnost. Pojavila se jedna crtica...osjetila sam kako me suprug sve jače i jače stišće za ruku i u tom momentu pojavila se i druga.
Rekla sam: "Ljubavi postat ćemo roditelji!". I sada mi dok vam ovo pišem naviru suze na oči od radosti, jer taj trenutak je nemoguće opisati.
Kad vam se dogodi nešto što godinama iščekujete i dogodi se kad najmanje očekujete. Nadu nismo gubili nikada, jer što nas u životu nije slomilo, ojačalo je naš duh i tijelo i dalo snagu da ustrajemo u svemu. Gledali smo se dobrih desetak minuta dok nismo shvatili što se doista dogodilo. Tada sreći nije bilo kraja! Skakli smo, vrištali, grlili se i ljubili! Čitav dan zvali smo sve redom. Buduće bake i djedove, kumove, ujne i tetke. Iskreno, najmanje su očekivali da ih zovemo radi te predivne vijesti.
Sutradan smo ja i suprug odmah otišli na pregled. Nisam mogla dočekati da na ultrazvuku vidim to predivno stvorenje za koje sam spremna umrijeti da bi ono preživjelo. Vidjevši to malo biće koje živi u meni, nisam mogla vjerovati da je napokon uspjelo. Prekrasni mali anđelak kojem je srce kucalo skupa s mojim. Neopisivo, više ništa i nitko nije bilo bitan. Samo ON i moja malenkost.
Sigurno se pitate kako sam znala da je ON. Jednostavno i neobjašnjivo ZNALA SAM. Kažu to je onaj majčinski instikt koji nije pogriješio. Nakon nekoliko mjeseci definitivno je potvrđeno da je dečko u pitanju.
Bližio se termin poroda. Sve je išlo kako treba, beba se razvijala odlično. Polako me počela hvatati panika, kako ćemo ja i beba to sve podnjeti i da li će sve biti u redu? Zadnjih mjesec dana, pred termin sam morala ostati u bolnici pod strogim nadzorom jer je tlak počeo ludovati. Molila sam se svaki jutro i večer da bude sve u redu s mojom malom mazom. Imala sam jako dobru liječničku ekipu i sestre koje su 24 sata pratile sve sto se događalo.
Došao je i taj veliki dan. Iskreno, nije me toliko strah ni trudova ni bolova, samo sam htjela da ga vidim, poljubim i dodirnem i kažem na uho da ću mu dati sve na svijetu, skinuti najsjajniju zvijezdu s neba i da ga beskrajno volim više od svega na svijetu.
Porod je trajao 12 sati. Morali su prekinuti trudnoću 12 dana prije termina, jer se tlak nije mogao stabilizirati, pa su mi rekli da moramo prekinuti jer beba s povišenim tlakom majke polako gubi kisik jer pucaju kapilarice na posteljici. Nisu me htijeli uplašiti, samo sam rekla: "Jedva čekam, samo neka njemu bude dobro!".
Suprug je naravno bio sa mnom u rađaoni i moram priznati da mi je bio od velike pomoći i jako je dobro sve podnio. Slikao je porod, a doktorica je slikala velikog tatu kako presjeca pupčanu vrpcu. Kad su mi ga stavili na grudi od sreće sam počela plakati. Gledao me onim malim okicama kao da se poznajemo godinama. Imala sam osjećaj da će reći: "Hej mama evo to sam ja!". Nevjerojatan osjećaj bliskosti, topline i bezgranične ljubavi. Više ga nikome nisam htijela dati ali morala sam da liječnici i ostala ekipa učine svoje.
Dobio je ime Marssel. Bio je težak 2750kg i 47cm. Vrlo sitna beba s izuzetno puno kosice. Tata je bio ponosan, sretan. U sobi me je čekao buket prekrasnih ruža. Nisam morala ni pitati od koga je.
Ovim putem moram zaista pohvaliti svoga supruga i zahvaliti što je u tim trenucima bio uz mene. Ne želim da drugi očevi krivo shvate da su manje hrabri ili nešto slično. Nismo svi isti, ali vjerujte, gledati rođenje svoga djeteta, gledati kako ono dolazi na svijet, zaista je predivan osjećaj. Jedino što zavidim svom suprugu što je našeg malog anđela vidio prije mene.
Moj mali anđel je izuzetno dobro dijete, osjećajno, sretno i moram priznati inteligentno za svoju dob. Ne ostavljam ga ni trenutka jer želim svaku minutu provesti s njim i sudjelovati u njegovom životu. Sad shvaćam svoje roditelje u potpunosti za sve ono što su mi savjetovali a ja sam se ljutila. Bili su u pravu.
Svatko jutro se budim s osmjehom kad me moja beba poljubi i svojim nježnim glasićem kaže: "MAMA!". Ništa mi više u životu ne treba. Napokon sam ponosna i sretna majka. Zahvaljujem ANĐELIMA NEBESKIM što su mi uslišili želju zbog koje sam patila godinama.
ANĐELI SU MI DALI ANĐELA, HVALA IM NA TOME!!!
Gordana, mama malenog Marssela
Prije nepune dvije godine na svijet je došao moj mali anđeo kojeg smo iščekivali punih pet godina. Naime, problem je bio u meni, odnosno mojoj bolesti. Imam problema sa štitnom žlijezdom od 2001