Vejiki si misko moj majeni". Ovo je primjer tepajućeg razgovora s bebom kojeg mnogi od nas čine i ne možemo si pomoći. Kao da nas pogled na bebicu tjera da se pretvorimo u tu pekmezastu, veliku djecu koja ne žele normalno govoriti. Čemu služi tepajući govor kojim se obraćamo bebi?
Radi se o pojednostavljenom obliku jezika koji odrasli koriste kada razgovaraju s bebama (a često i sa psima, mačkama i drugim kućnim ljubimcima). U engleskom jeziku koristi se termin "baby talk" ili službeno "infant-directed speech (IDS)" dok je u hrvatskom jeziku najbliži termin - tepanje.
Ono što znamo je da roditelji i odrasli nesvjesno i spontano prilagođavaju svoj govor mogućnostima i potrebama djeteta. Čine to na različite načine - upotrebom kraćih rečenica u govoru, čestim ponavaljanjem istih riječi ili rečenica, oponašanjem zvukova iz okoline ili glasova odnosno slogova koje dijete proizvodi, a osim toga vrlo često im i tepaju.
Je li to dobro ili nije, teško je odgovoriti. Čak se ni stručnjaci lingvisti i logopedi na tom području ne mogu složiti. Neki preporučuju da mame bebama odgovaraju gugutanjem i zvukovima koje proizvodi sama beba, da koriste pjevni ton i različite visine glasa kad se obraćaju bebi te da im tepaju kako bi prenaglasile pozitivne osjećaje koje imaju prema bebi. Cilj je stimulirati bebu na slušanje i na druge osjetilne reakcije te joj pomoći u učenju prvih riječi. Neki kažu da to nije baš dobro i da čak i s bebama treba jasno i razgovjetno razgovarati kako bi što brže i lakše usvojile pravilan govor, odnosno da se kasnije ne bi pojavili poremećaji u govoru.
Ta pojednostavljena tepajuća forma govora vrlo je slična u svim jezicima i uključuje: kraće fraze, mijenjanje riječi, izbacivanje glasova č, ž, š, ć, dž, đ, ponavljanje riječi, sporiji izgovor, visoke tonove, prenaglašavanje samoglasnika i sl.
No je li tepanje važno za učenje govora kod djece?
U nekim društvima i kulturama roditelji se uopće ne obraćaju bebama, odnosno s njima uopće ne razgovaraju. Profesorica na UCLA Sveučilištu, Elinor Ochs, upravo je proučavala razlike između razvijenog društva kao što je američko gdje roditelji s bebicom počnu razgovarati još dok je u trbuhu, s običajima manje razvijenog društva otočja Samoe gdje roditelji ne razgovaraju uopće s bebama i ne obraćaju im se direktno. Željela je vidjeti kako se razvija govor kod mališana u oba društva, a pod utjecajem ta dva različita pristupa.
Nadalje, uzela je u obzir da na otočju Samoa roditelji uopće ne ispravljaju djecu kada ona kažu nešto krivo ili nejasno, roditelj se uopće ne trudi shvatiti što je dijete željelo reći, ne pomažu im u učenju govora. Jednostavno im kažu da ih nisu razumjeli i puste da sljedeći put dijete pokuša ponovno izgovoriti što želi. I kako to utječe na učenje i razvoj govora kod samoanskih mališana? Izvrsno! Svi nauče govoriti.
Znači li to da tepanje i prilagođavanje roditeljskog govora razvojnoj dobi djeteta nema nikakvog efekta na učenje govora kod djece? Ne. Ipak ima nekih benefita.
Kao prvo, bebe, posebno one mlađe od 6 mjeseci preferiraju tepanje. Kad bi mogle, radije bi izabrale da im mama kaže "Sunce moje majeno idemo brzo papati", nego "Dijete moje moramo što prije jesti". Bebe vole razne tonalitete, vole čuti majčin glas u svim njegovim varijacijama, visinama, dubinama i tonalitetima. Baš kao što vole i jarke boje. Veći kontrasti u glasu više im odgovaraju i na njih jače reagiraju. Bebe vole gledati majčine usne, vole kad mama jako otvori usta, kad se smije, kad pokazuje zube. Bebe jednostavno vole kad se odrasli glupiraju.
Nadalje, neki oblici tepanja i pojednostavljivanja jezika i govora potiču učenje govora kod beba. Studije su otkrile da novorođenčad može prepoznati slogove i fraze kada im se tepa. To znači da vrlo brzo povežu pa-pa s papati ili pa-pa s pozdravom doviđenja. Isto tako, studije su otkrile da bebe kojima se tepa bolje raspoznaju razlike među suglasnicima (npr. l od r ili t od p). To je vrlo važno, jer se stručnjaci slažu da što je bolja sposobnost djeteta da razlikuje određene glasove, ono lakše i brže uči riječi i pravilan izgovor.
Neke druge studije su potvrdile da način na koji mama razgovara s bebom dok ona još ni ne zna govoriti, može imati utjecaja na govorne vještine nakon prve godine djetetova života.
Međutim, sva do sad provedena istraživanja fokusirala su se na specifična područja i sa znanstvenog stajališta ne može se sigurno i nedvosmisleno zaključiti da tepanje ima važan, sveobuhvatan i opći pozitivan utjecaj na razvoj govora kod djece.
Postoje faktori koje je vrlo teško isključiti kod takvih istraživanja. Većina govora koje beba čuje tijekom uobičajenog dana zapravo je normalan razgovor odraslih ljudi koji nije usmjeren na bebu, a ne tepanje. I ne obraćaju se svi odrasli i u svakoj prilici bebi tepanjem. Isto tako, kada bebina mama razgovara s drugim odraslima beba to čuje i zna kako mama zvuči u nekim drugim prilikama i situacijama.
Zaključak je da tepanje ima definitivan i stopostotan pozitivan učinak na bebu i njezine emocije, jer beba tepanje jednostavno obožava. Da li ima utjecaj na razvoj govora? Vjerojatno ima, utjecaj je vjerojatno pozitivan, koliko znanost uopće može za sad potvrditi. Lingvisti još trebaju puno raditi za neke definitivne zaključke potkrijepljenje dokazima.
Ali, ako pitate bilo koju mamu, svaka će vam reći - baš me briga jer "ko voji, voji svoju bebolinu najvise na svijetu i ko ce s njome tako smijesno pjicati ako ne mama"?