Imamo problem da kad joj ja počnem nešto skidati, a to nije bilo u njenom planu dobije napad bijesa. Ako sam joj već skinula npr. majcu, moram joj vratiti nazad majcu da ona sama skine i jedino tako se smiri. Meni je jasno da raste i da želi biti samostalna, ali zašto ima te ispade? Je li u redu da joj vratim majcu (kapu, šal..) natrag? Ja joj pokušavam objasniti, pa ju sada upitam da li hoće ona sama nešto napraviti ili da joj mama pomogne i to upali. Tada nema histerične nastupe, ali pitam se da li je to ispravno jer smo samo izbijegli napad? I još jedan primijer - ima 2 iste zelene čaše i iz prve je pila mlijeko i tad se sjetila da hoće sokić i ja joj stavim u drugu zelenu čašu sokić. Tad je ona dobila napad bijesa, jer je htijela sok u čaši gdje je mlijeko. Mlijeko sam stavila u treću čašu, drugu oprala i stavila sok samo da se smiri. A sad mi Vi recite da li je to normalno? I što mi je činiti u takvim situacijama? Na što ukazuje takvo ponašanje, na težak i kompliciran karakter ili dječju hirovitost? Hvala vam!!!
Draga mama,
djeca u dobi od 18 mjeseci pa nadalje imaju veliku potrebu da budu samostalni što je važno, prirodno i dobro. Primjer s oblačenjem upravo ukazuje na to. OK je da pitate svoju djevojčicu da li želi sama skinuti ili ćete joj Vi pomoći. Kao što ste sami iskušali, ona je odlično reagirala na to. Kada joj dajete izbor adekvatan njezinoj dobi, dajete joj na znanje da ste joj spremni pomoći, da ste tu za nju, a ona onda može odlučiti da li želi pomoć ili ne. Tako ona vježba svoje motoričke vještine, ali i razvija osjećaj samopouzdanja, odnosno postaje sigurna da ona to može sama, što je kako sam već navela, važno, korisno i dobro. Iako može djelovati da tu izbjegavate njezin ispad bijesa, prema ovome što ste napisali uzrok njezinog takvog ponašanja nije u tome da može ili ne kontrolirati svoje emocije, već želja za samostalnošću adekvatna njezinoj dobi. Upravo zbog toga, dajući joj izbor, učite ju svemu što sam gore navela. Prilika da uči prepoznavati svoje emocije i onda da uči što će s njima, biti će dovoljno.
Što se tiče primjera s čašom, to je ta nova prilika da uči drugačije izražavati svoje želje. Dakle, kada se ponovi takva slična situacija, probajte ju u samom trenutku kada uočite da ju preplavljuju osjećaji i želja za odmah, naglašavati da razumijete da baš sada odmah želi sok u mlijeko, i da možete:
Otići oprati zajedno čašu, da joj stavite sokić u tu čašu- budući da je ovo više riječ o nekoj želji da baš bude po njezinom, možete je pokušati uključiti u to da zajedno dođete do toga što ona želi. Naime, ako ćete svaki puta ispunjavati njezine želje, može isto očekivati od drugih. Naravno, vrlo brzo će se razočarati. Baš zato, uključite je u to, učinite to zabavnim, duhovitim, dio igre kako bi i ona sama potencijalno to preusmjerila na igru. Dječje emocije nikako ne treba banalizirati, no dobro je kada se od svake takve situacije, koja nije ozbiljna sama po sebi može pretvoriti u nešto zabavno.
Kada ona negoduje što Vi niste odmah pogodili na koju zelenu čašu je ona mislila, recite joj to, ali ne ispričavajućim glasom (osim ako je rekla, a Vi niste čuli) već kao činjenicu. Jer je i to životna činjenica – ako ne kažemo/pokažemo jasno što želimo/mislimo/osjećamo ona druga strana ne može znati o čemu se radi. Možete joj reći nešto poput: „Vidim da te jako uzrujalo što nisam odmah pogodila na koju zelenu čašu misliš.“ I onda to pretvorite u igru i kažete: „Hm... gdje bi se mogla naći čaša koju moja curica želi“, promijenite položaj tijela, boju i ton glasa u zaigranost, veselost. Vjerojatno će to utjecati na Vašu curicu.
Nadam se da će Vam ovaj odgovor biti koristan.
Pozdrav,
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom