To se manifestira tako da vrišti, urla ako nešto mu se ne dozvoli što bi on htio, kad mu se to ne da, postane agresivan, tuče nas, lupa nogama o pod ili stvari oko sebe, baca igračke! To njegovo ponašanje nas dovodi do ludila i prilično narušava mir i sklad u kući jer stalno plače i urla za nečim. Imamo problema i oko jela i od djeteta koje je uživalo u jelu i nije bilo izbirljivo sad ima problema bezbroj. Ne želi jesti za stolom, svako jelo mu je bljak ili brlja po njemu pa je i obiteljski ručak ili večera postala noćna mora s njim. Dosta je grub i prema starijoj sestri koja ima 8 godina, prema kojoj zna biti dobar no ne može odoliti da ju ne lupi ili da joj ne baci nešto u glavu. Zbunjeni smo sa njegovim ponašanjem jer nam prvo dijete nije bilo takvo, s njom je bilo prelako i predivno uspoređujući s njim. Sami postanemo nervozi kad on postane histeričan, znam da to nije u redu no ne znamo si pomoći pa VAs molimo za pomoć! Je li to uobičajno za dečkiće te dobi koji su živahni i sekundu ne mogu biti na miru i kako da se ophodimo s njim? Unaprijed zahvaljujemo na pomoći!!!!! lijepi pozdrav!!!! Mama E.
Draga mama,
uobičajeno je da su djeca živahna – neka više, neka manje. Dječaci su češće živahniji od djevojčica, no to je zapravo karakteristika temperamenta – ukupna fizička aktivnost. Dakle, to se odnosi koliko se fizički kreće dok spava, jede, igra se, oblači se, kupa i svim ostalim svakodnevnim aktivnostima, odnosno koliku ukupnu količinu energije ima. Ako je dijete manje energično, onda će spavati na jednom mjestu, igrati se mirno, uz vrlo malo kretanja. S druge strane, dijete koje je vrlo energično, uvijek je u pokretu, čak i kada sjedi, ono nije na miru.
Kao i svaka druga odrednica temperamenta, tako je i ova dijelom naslijeđena, a kako ćete Vi na njega djelovati ovisi kako će se dijete dalje ponašati i hoće li sebe u suštini prihvaćati. Najvažnije je da se dijete prihvati takvo kakvo jest, što bi značilo prihvatiti njegovu količinu energije (odrasla osoba je ta koja se treba prilagođavati djetetu, a dijete se treba učiti socijalno poželjnom ponašanju), te biti spremno da ono neće biti na miru dok ne zaspi i da to iziskuje od svih vas golemu količinu energije (osobito ako sami niste takvi, a još k tome možete biti umorni, željni malo odmora i mira što vam može dodatno otežavati u pronalasku dovoljno vlastite energije, strpljenja i razumijevanja).
Što se tiče njegove agresivnosti, vrlo je važno kod dječaka razlikovati grubu, tipično dječačku, vrstu igre od same agresivnosti. Gruba igra (kako se možda igra sa starijom sestrom) se odnosi na naguravanje, možda čak i lagano udaranje, ali bez namjere da se drugu osobu ozljedi i ne u stanju ljutnje. Agresivnost se može prepoznati s namjerom da se drugu osobu ozlijedi i povrijedi te se najčešće javlja kada je dijete ljuto. Agresivnost se nikada i ni na koji način ne smije podržavati! Zlatno pravilo jest: ne smije se sebe ozljeđivati, ne smije se drugog ozljeđivati i ne smije se namjerno uništavati stvari. Naravno, to podrazumijeva da niti odrasle osobe nisu agresivne prema djetetu. Ukoliko se koristimo metodama „malo po guzi“, možemo izazvati još veću količinu agresivnosti kod djeteta ili pak neke druge smetnje u ponašanju.
Nadalje, važno je pronaći uzrok njegovom ponašanju. Prema Vašem opisu (budući da odbija jesti, tuče vas, baca igračke), pitanje koje mi se nameće jest – kako mu postavljate pravila i granice ponašanja? Da li poštuje Vaše zahtjeve i, ako i kada ne, što tada činite? U članku „Odgoj bez prijetnji i ucjena“ opisana je metoda postavljanja pravila na način koji istovremeno prihvaća osobnost djeteta. Ona zahtjeva jako mnogo strpljenja i energije o čemu je također vrlo važno voditi računa i pronaći načine za sebe kako da „napunimo baterije“ za nove situacije u kojima on vrlo vjerojatno, sudeći prema Vašem opisu, neće tako lako odustati od svoje ideje (upornost je također jedna od karakteristika temperamenta). Kada su djeca jako uporna, što često zadaje glavobolje roditeljima i drugim odraslima, često im se želi nametnuti oštra pravila. S takvom djecom osobito je važno znati oko čega ćete inzistirati, a gdje ćete raditi kompromise i dogovore. Premda Vam se možda čini malim za kompromise, neka djeca od dvije godine itekako se znaju dogovarati stoga ga je vrijedno već sada početi učiti tu vještinu. Ono što bi Vam također preporučila jest, da ako nakon pokušaja uspostavljanja pravila i zahtjeva na predložen način, odnosno ako se ovakvo njegovo ponašanje nastavi i do kraja tjedna, da se svakako obratite psihologu za detaljnije savjete. Ponekad je teško pretpostaviti sve mogućnosti i u skladu s tim dati sve odgovore pa i iz ovako detaljnijeg opisa. Na dinamiku djetetovog ponašanja kao i ukupnu obiteljsku dinamiku utječu niz faktora koje je teško pobrojati i u razgovoru u trajanju od sat vremena, a kamoli u opisu putem maila.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus