Bila je jako vezana za tatu, sve do kraja je bio aktivno prisutan u svim njenim aktivnostima, vodio ju je u vrtić, dolazio po nju, iznimno su bili vezani od prvog dana njenog rođenja. Kroz razdoblje bolesti i mučne faze kemoterapija bila je svjedokom da tata više nije onaj stari, da se ne može s tolikom snagom igrati sa njom, da ga povremeno nema jer je bio hospitaliziran, do posljednjih trenutaka kada je fizički i psihički iznemogao izazivao u njoj čak strah.
Preminuo je 06.01. ove godine, u 33 godini. Zaštitili smo je od svega u smislu da je nsimo vodili na sahranu, da nije bila svjedokom trenutka umiranja, da je jedan period mislila da je tata u bolnici i da će se vratiti. Poslije tjedan dana od smrti rekla sam joj da je tata umro, da je sada na nebu i da nas čuva...u početku je to dobro prihvatila, nastavila je normalno sa svojim aktivnostima, odlaskom u vrtić, polako se vratila u rutinu...Nije željela pričati o tati, prvih mjeseci je govorila kad se spomene " doći će tata brzo", kad bi vidjela moje suze rekla bi "mama nemoj biti tužna, ja ću ti praviti društvo", onda je uslijedio period kad ga uopće nije htjela spominjati, na neko moje pitanje ili spomen tate počela bi mrmljati ili ispuštati neke neartikulirane zvukove...
Stanje se postupno mijenjalo i sad je u jednoj neposlušnoj fazi u kojoj bunt iskazuje potpunom nesamostalnošću jer odbija obuvati cipele, obući se, rastanak od pelena i odlazakj na tutu još nije savladala, želi spavati sa mnom u "velikom" krevetu, na tatinom mjestu, oko svega je prepirka i prkos....ne znam koliko je to ponašanje tipično za trogodišnjake a koliko izraz možda njenog tugovanja.
Posebno sam primjetila promijenu u ponašanju posljednjih dana jer je imala proslavu 3. rođendana, inače je druželjubiva, ide svakome, nema straha od odraslih i nepoznatih...nije htjela nikome, ni pozdraviti ni približiti se, uglavnom se povukla u svoju sobu i sjedila u kutu...Ta slika me i ponukala na ovo javljanje, slika tužne i bespomoćne curice u kutu sobe... Napominjem da živimo nas dvije same, bake i dede su nažalost daleko tako da uz svoju tugu i gubitak imam i jednu tešku zadaću biti samohrani roditelj bez neke velike podrške. Moje pitanje je da li su navedeni simptomiu ponašanja zabrinjavajući, da li je potrebno da skupa potražimo st5ručnu pomoć ili će vrijeme staviti stvari na svoje mjesto...Molim za savjet koliko joj pokazivati slike, koliko pričati o tati, da li skrivati suze ili nekada pokazati pred njom svoju tugu...Molim vas za savjet i na istom od srca zahvaljujem... mama M.
Draga M., Iskreno me pogodio Vaš veliki gubitak. Reakcije Vaše djevojčice su očekivane za takav gubitak jer je to način na koji djeca tuguju (želja da budu mlađi pa da se netko o njima brine tako što im obuvaju cipele, želja za spavanjem s roditeljem, ali i bunt protiv svakog zahtjeva). Ono što je važno je da budete nježni prema njoj, a istovremeno da i dalje potičete razvoj njezine samostalnosti.
Kako bi to onda izgledalo? Kada ima potrebu da ju Vi oblačite, pogledajte je i pokušajte otkriti koliko joj je to važno da to sada Vi učinite. Ako procijenite da joj je važno, naglasite joj nježno „znam da se sama znaš obući, ali čini mi se da si tužna i da želiš biti opet beba koju ću ja oblačiti. Kada smo tužni, treba nam netko tko će se brinuti za nas, a ja sam ovdje da se brinem za tebe.“ Kada tugujemo, važno je da nas netko njeguje, da bude pažljiv prema nama jer to je podrška koja omogućava da lakše prebrodimo početni težak period. S druge strane, time što ste izgovorili da znate da ona to može sama, na neposredan način ju potičete na samostalnost i dajete joj na znanje da se sama zna obući. Prirodan poriv svakog djeteta, uz adekvatne roditeljske poticaje, je da se osamostali. Ukoliko ćete primjećivati finese kod svog djeteta, potičući je da se osamostali, a istovremeno joj biti nježna majka koja vidi svoje tugujuće dijete, onda bi ona s vremenom trebala to moći prebroditi i nastaviti svoj prirodni razvoj.
U redu je da joj pokazujete da ste tužni (važno je da niste depresivni) jer je to normalno. Kada biste skrivali suze, tada biste joj davali neverbalnu poruku da, kada izgubimo blisku osobu, nije OK da tugujemo, što nije normalno. S druge strane, kada biste stalno plakali i razvili depresiju, davali bi joj poruku da je u redu da se prema sebi loše odnosimo, kada izgubimo blisku osobu.
U redu je da joj pokazujete slike tate (ili se prisjećate zajedničkih trenutaka) kada ona za to pokaže interes ili, ako ona to izbjegava, a Vi imate potrebu za tim, sami uzmite njegove slike i pogledajte ih kada je ona u blizini (pri tome je važno da ju ne tjerate da ih gleda, već samo da joj opet na indirektan način pokažete da je normalno i u redu da se gledaju slike voljene osobe koju smo izgubili).
Što se tiče pelena, budući da je došlo ljeto, pretpostavljam da će i Vama i njoj lakše da se toga rješite.
Glede njezinog rođendana, očito je njoj bilo prerano da slavi. I to je u redu isto. Ako ćete uskoro biti pozvani na neki rođendan ili neko drugo slavlje, razgovarajte o tome s njom prije odlaska. Važno je da ona bude svjesna da ju Vi čujete i vidite, ali i da se život dalje nastavlja. Tako se možete dogovoriti s njom da ne mora razgovarati sa drugima, čak se ne mora niti igrati s drugima ako neće, ali je važno da otiđete tamo zajedno. Opet na ovaj način, dajete joj dozvolu da bude tužna i ne tjerate da bude vesela i otvorena kada još nije odtugovala tatu, a s druge strane joj pokazujete da čak i kada se dogodi takav strašan događaj, da se život dalje nastavlja.
Dogovarajte se i glede odlaska u park ili u šetnje. Naglašavajte joj da ćete Vi biti uz nju, da se ne mora odmah igrati s drugom djecom ako ne želi, ali da je važno da se idete prošetati. Najveći strah djeteta je gubitak roditelja. Kada izgubi jednog roditelja, često postoji intenzivan strah da će izgubiti i drugog. To je razlog zbog čega želi i spavati s Vama, zbog čega Vas ona želi tješiti. Zbog toga joj naglašavajte da ste Vi tu za nju i da ćete se Vi brinuti za nju.
Ovaj period će sigurno biti intenzivan i za Vas i za Vašu djevojčicu, no proći će uz adekvatne poticaje i reakcije. Život se jednostavno nastavlja i, budete li Vi bili na taj način usmjereni, kao i na adekvatan način odtugovali gubitak muža, ona će vrlo vjerojatno isto naučiti. Ukoliko se povučenost i nezainteresiranost Vaše djevojčice nastavi kroz naredni period od 6 mjeseci, tada svakako potražite stručnu pomoć.
Tatjana Gjurković,
dipl psiholog, certificirani terapeut igrom