Međutim, u našoj široj obitelji imamo dječaka od 3,5 godina s kojim se družimo u prosjeku dva vikenda mjesečno s obzirom na to da ne živimo u istom gradu. Problem je u tome što taj dječak našem sinu stalno iz ruke uzima sve igračke, bilo da se radi o njegovim ili ne. Mi naše dijete odgajamo u miroljubivom duhu, ono je naučeno dijeliti svoje igračke s drugima i u interakciji s drugom djecom nema nikakvih problema. Čak ga i to otimanje od strane nećaka do prije 2-3 mjeseca nije previše uzbuđivalo, uglavnom bi se okrenuo na drugu stranu i uzeo neku drugu igračku. Međutim, sada kad je naše dijete svjesnije što želi, jednostavno ne dopušta uvijek da mu nećak oduzima stvari. Naravno, u tim trenucima dolazi do napete situacije, plača s obje strane. Mi to jednostavno ne želimo, a s obzirom na to da smo u rodu neminovno je da ćemo određeno vrijeme provoditi zajedno. Ta usredotočenost nećaka na stvari koje u nekom trenutku ima naše dijete, nakon čega slijedi uzimanje i stalno naglašavanje "to je moje", "ali ja to hoću", "daj meni"... je zabrinjavajuća. Takav odnos nećak ima i s drugom djecom, ne samo s našim djetetom. Mislimo da je problem u nedostatku pažnje od strane njegovih roditelja, kao i genetski/karakterni (naime, nećakov otac je veliki materijalist i dane provodi uglavnom misleći na posao i stjecanje materijalnih dobara, dok djetetu posveti svega po nekoliko minuta u kontinuitetu). Dijete je "zatrpano" s količinom svojih igračaka, ali mu to nije dosta. Uvijek želi tuđe, iako jako dobro zna koje su njegove, a koje nisu. On jako puno vremena provodi igrajući se sam ili gledajući crtane filmove te se jednostavno ne zna igrati s drugom djecom. Takva "psihoza" kod koje naše dijete mora "biti na oprezu" da mu ovaj ne otme igračku, knjigu ili nešto drugo je opterećenje za njega, a i za nas roditelje. Ne želimo našem djetetu to priuštiti, a ne znamo kako riješiti taj problem. Sav trud u svladavanju tog problema od strane nećakovih roditelja (uglavnom mame) svodi se na riječi "pusti mu to", "nemoj mu uzimati", "ti ćeš se s time igrati kasnije", iza čega ne stoje djela. Mi moramo intervenirati kako bi se situacija s djecom primirila. Svjesni smo da nećakove roditelje ne možemo promijeniti i da rješavanje ovog problema ostaje na nama. Ali nažalost, ne znamo koje konkretne korake možemo poduzeti kako bi se odnos nećaka prema našem djetetu promijenio. Molimo za Vaš savjet.
Dragi roditelji,
u potpunosti razumijem vašu frustraciju. S jedne strane tu je vaš sin kojeg želite zaštititi od, zašto ne reći tako, nasilnog ponašanja njegovog rođaka. S druge strane tu su rodbinski odnosi koje želite očuvati i ne ulaziti u nepotrebne sukobe ili prekid kontakta s vlastitom sestrom i njenom obitelji. Bilo bi idealno kada bi roditelji vašeg nećaka reagirali onako kako vi očekujete, ali tome nije slučaj. I sad je pitanje – kako dalje i što je važnije? Osjećaji vašeg sina ili rizik sukoba s najbližom rodbinom?
Po mom mišljenju, tu dileme ne bi trebalo biti. S jedne strane, vi nemate pravo niti možete odgajati nikoga osim vlastito dijete. S druge strane, imate pravo i obvezu zaštititi svoje dijete, vodeći pri tome, naravno, računa da ne pretjerate u zaštiti i ostavite svom sinu prostor da vježba socijalne vještine samozaštite i asertivnog ponašanja prema drugima.
I tu je sad težina roditeljstva – do određene razine, koju nitko ne može egzaktno odrediti, dijete treba pustiti da se samo izbori s vršnjacima za svoje interese, jer vas neće uvijek biti pored njega da ga štitite. No nakon određene razine, ako dijete to nije u stanju, na vama je da intervenirate i pružite mu pomoć i podršku.
Drugim riječima, uopće nije loše intervenirati, ma što roditelji vašeg nećaka mislili o vašoj intervenciji – to prepustite njima. No, intervencije u dječje rasprave i svađe, ako se ne radi o fizičkom napadu, treba raditi sa zadrškom, kako biste svom sinu pružili priliku da se sam izbori za sebe. Jedino fizički obračun treba odmah prekinuti, kako bi se i jednom i drugom djetetu stavilo do znanja da je to apsolutno neprihvatljivo ponašanje.
Osim toga, ne treba zanemariti i iskreni razgovor s vašim rođacima. Ipak se radi o široj obitelji i otvoreni razgovor, uz jasno stavljanje do znanja što vas smeta i da to utječe i na vaš međusobni odnos, mogao bi rezultirati drukčijom reakcijom nećakovih roditelja na ovakve situacije.