Nismo mu ništa prigovarali ni psovali ga zbog toga, a nije ni učiteljica koja je stvarno divna i sasvim fer.
No on od onda stalno strahuje da nešto nije naučio da je nešto zaboravio ili da nešto nije napravio kako treba. Ja se onda raspitam i kod drugih roditelja šta točno trebaju napraviti i kažem mu, ali on i dalje ostaje nepovjerljiv i ispituje me jesam li sigurna da je to tako i sl.To je sad već došlo do toga da plače kad ga dovedemo u školu i moramo mu bezbroj puta provjeravat torbu, ali on i dalje ima taj neki strah. Inače je vrlo vezan za stvari, plače i kad mu se neka igračka potrga pa ju moramo bacit, jer je ne želi zaboraviti - tako on kaže. Napravila sam mu mali spomenar u koji onda, ako mu baš toliko znači, nalijepimo sliku te igračke i napišemo šta je s njom bilo - ne znam ni je li to pametno?Još ima i problem sa noćnim mokrenjem, kao i njegov brat (5 god.) dok sestra koja ima samo dvije godine uopće nema takvih problema, otkad je ostavila pelenu ne nosi ju ni po noći. Ne znamo više kako bismo mu pomogli, razmišljala sam da ga možda više ne vodim unutra u školu nego samo do ulaza, jer ima taj strah od odvajanja što mu još više otežava situaciju. Molim vas za savjet, da li sam preblaga ili nisam dovoljno? Trebam li ga u školi grliti dok plače - što ne radim ili da pokušam još više skratiti vrijeme odvajanja? Bojim se da će mu se djeca početi rugati, a svi ga u razredu vole i sa svima je dobar. mama J.
Draga mama,
Prema Vašem opisu, Vaš dječak je vjerojatno izrazito senzibilan. To je jedna od karakteristika temperamenta i jako je važno kakav pristup Vi i ostali u njegovoj okolini imate. Grljenje i slično pružaju podršku djetetu i ok je da mu je pružite kada je takva situacija. No istovremeno je važno da pronađete način kako da se smanji njegova separacijska anksioznost. Razmislite kada se javio strah od odvajanja od Vas? Da li je bio hospitaliziran? Kako je prihvatio vrtić? Kako je prihvatio rođenje dvoje mlađe braće? Prisjetite se tih prvih odvajanja od Vas, kako je to prošlo? Kako ste Vi reagirali tada? Koliko je Vama samoj bilo teško odvojiti se od njega? Gajite li Vi neke strahove za njega kada ga negdje ostavite? Odgovori na ova pitanja dat će Vam uvid u kojoj mjeri njegova separacijska anksioznost ima veze s njegovim dosadašnjim iskustvima, a u kojoj mjeri ima u odnosu s Vama.
Ako shvatite da Vi gajite strahove za njega, da je Vama jako teško odvojiti se od njega i od drugo dvoje djece, da kada ste odvojeni, samo razmišljate o njima, tada razmislite kako biste mogli svoje strahove smanjiti. Smanjite li svoje strahove i njemu će se pružiti prilika da se osamostali i nauči funkcionirati sam što je cilj samog odgoja i razvoja.
Ako su ti strahovi odraz njegove preosjetljivosti, razmislite kako Vi i djetetova okolina podržavate njegovu hipersenzibilnost? Da li ima netko od članova obitelji/prijatelja koji mu šalje poruke poput „što toliko plačeš, kao da si neka curica?“ i slično? Navodim ovaj primjer jer je nažalost vrlo čest u našem društvu. Ako se sjetite nekog takvog tko mu je uz to važna figura u životu, pokušajte porazgovarati s tom osobom.
Nadalje, u svakoj situaciji kada je uplašen, nemojte mu Vi davati odgovore već ga potaknite da sam pronađe opcije. Ako je nešto zaboravio, potaknite ga da on nazove svoje prijatelje. Neka sam ustanovi dali je sve ponio. Razmislite koji su sve načini da ga potaknete da bude samostalan. Uz to, svakako budite pored njega, budite mu podrška, ali i potičite da on pronalazi rješenje svojih problema. Biti će nepovjerljiv toliko dugo dok ne stekne povjerenje u samog sebe, a to može steći jedino tako da uz Vašu podršku počinje shvaćati da može imati povjerenje u sebe i svoje sposobnosti. Samostalnost je jedna od vrlo bitnih karakteristika koja utječe na povjerenje u samog sebe, vlastite sposobnosti, odnosno na temelju čega se razvija samopouzdanje i pozitivna slika o sebi. Zbog toga je izrazito važno da potičete njegovu samostalnost unatoč izraženim strahovima koje ima. Budite nježni, ali uporni da on to može sam.
Slikanjem starih igračaka Vi podržavate njegovu senzibilnost, odnosno kažete mu „ok je biti vezan za svoje igračke, ok je brinuti se za njih“ i mislim da je to prihvatljivo.
Što se tiče noćnog mokrenja, budući da isti problem ima i mlađi brat, da li je to možda genetski naslijeđeno? Da li je netko u Vašoj obitelji isto imao takvih problema? Da li je uopće bilo razdoblja kada nije nekontrolirano mokrio po noći? Naime, problem nastaje onda kada dijete uspostavi kontrolu nad mjehurom na barem 6 mjeseci te nakon te uspostave počne nekontrolirano mokriti. Ukoliko još niste, obratite se liječniku i obavite pretrage kako biste uklonili potencijalnog fiziološkog uzročnika.
Ukoliko se ovo ponašanje nastavi kroz narednih dva mjeseca bez ikakvih pomaka prema naprijed, svakako potražite pomoć kod dječjeg psihologa.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom