Kad bi vidjela bilo kog drugog (moje roditelje, našu braću i sestre, prijatelje, kumove...) a da nije bila u nečijim rukama (npr. igrala se na podu) briznula je u plač i tražila nas. Ista situacija je i kad bi došli kod nekoga u goste, jednostavno se nije odvajala od nas. Prilikom šetnje dok je sjedila u kolicima i nepoznata osoba joj se obratila ona se smješkala. To je trajalo do njenog 6. mjeseca i onda je prestalo. Bez problema je htjela biti kod ljudi koje vidi barem jednom tjedno, ponekad bi samo provjeravala da li je netko od nas u blizini, ali uglavnom nas uopće nije pogledom tražila.
Prije nekoliko dana strah se vratio i to u tolikoj mjeri da ona ne želi ostati s nikim osim sa mnom. Ne mogu je ostaviti s tatom da bih otišla na wc. Čim netko uđe u stan, ona u plač i privija se na mene i ako se igra svako malo me mora dotaknuti. Ako joj se netko obrati u šetnji ona brizne u plač i šetnju moramo nastaviti tako da me drži za ruku. u trgovini se ne želi voziti u kolicima nego ju ja moram nositi, ne želi da ju tata nosi, nego isključivo ja. Ako se iz boravka maknem u kuhinju uzeti si vode ona plače iako joj nisam nestala s vidika nego nisam kraj nje. Dakle, jasno mi je da je riječ o strahu od odvajanja i da je to faza koja će s vremenom proći. Ono što mene zanima je kako se nositi s time? Kako bebu priviknuti na to da mama ne može uvijek biti u blizini? Kako se ponašati u situaciji kad ona zaplače jer vidi nepoznate? Kako ju priviknuti na to da je sigurna i ako ostane s tatom, bakom? Hvala! zbunjka
Poštovana mama,
To što vam je jasno da je to normalna faza koja će proći je već jako puno. U dobi od otprilike šest mjeseci (naravno, kod različite djece dob može varirati) bebe shvaćaju da je majka zasebna osoba uslijed čega se počinje javljati prvi strah od odvajanja. Strah dolazi do punog izražaja svaki put kada se dijete osjeti nesigurno. No takva reakcija je prirodna i normalna. Beba na taj način pokazuje da je sposobna razlikovati poznate od nepoznate osobe.
Dužina trajanja separacijske anksioznosti (straha o kojem govorimo) ovisi o načinu na koji roditelj odgovara na djetetov strah od odvajanja te o osobinama ličnosti djeteta – djetetovom temperamentu. Jedna od karakteristika temperamenta je prilagodljivost – dijete se prema sposobnosti prilagođavanja nalazi negdje na kontinuumu između ekstremno lake i ekstremno teške prilagodljivosti. Teže prilagodljivo dijete sigurno će se teže priviknuti na činjenicu da su mama i ono dvije zasebne osobe. Nadalje, karakteristika temperamenta je i intenzitet reakcije. Neka djeca reagiraju blago, a neka izuzetno intenzivno na vanjske podražaje i nove situacije.
Po svemu sudeći, vaša se djevojčica teže prilagođava i intenzivnije reagira, što znači da morate biti strpljiviji. To ne znači da morate popuštati, jer bi to mogla biti, kako se narodski lijepo kaže, medvjeđa usluga.
Primjerice, kada ste u trgovini, nemojte ju uzimati u ruke svaki put kada zaplače. Možete joj ponavljati da ste tu, možete biti s njom cijelo vrijeme u kontaktu, možete joj pjevati, možete ju maziti, ali nemojte ju nositi. Možete ju dići i smiriti, pa ju spustiti. To možete ponavljati onoliko puta dok ne shvati da ju nećete nositi.
Sjećam se perioda kada sam i sama svoje dijete digla bezbroj puta, ali svaki puta kada se smirila sam ju vratila u kolica ili ležaljku. Vremenom su periodi u kolicima bili sve duži, dok na kraju više nije niti tražila da ju uzmem na ruke.
Znam da je ponekad lakše popustiti, radi mira u kući, no dugoročno je puno bolje biti ustrajan i uporan. Na taj način odgajate dijete koje će izrasti u samostalnu osobu. Još ću jednom ponoviti: nikada nemojte ignorirati njenu potrebu. Samo činite varijacije u njenu zadovoljavanju.
Razvojna psihologija kaže da je do šestog mjeseca bitno odgovaranje na svaki djetetov plač radi razvijanja bazičnog povjerenja. Do tada nije vrijeme za „treniranje“ djeteta. Frustracije djeteta u tom periodu su velike i nereagiranje na njegov plač nije preporučljivo. Kasnije se to polako prorjeđuje. Ne mogu vam točno reći kada ćete reagirati, a kada nećete. To će biti rezultat vaše međusobne interakcije. Ono što vam mogu preporučiti da sami ocijenite u kojim situacijama nije potrebno odmah zadovoljiti njenu potrebu.
Što se Vaših konkretnih pitanja koje ste na kraju naveli tiče, jednoznačnih odgovora na to nema. Vaše će dijete samo, kada za to dođe vrijeme, prestati intenzivno tražiti Vašu blizinu. Do tada Vam ostaje jedino strpljenje i svijest da se ništa strašno neće dogoditi zbog toga što ono osjeća strah koji prirodno osjeća velika većina djece, uz možda natprosječno intenzivnu reakciju na strah – intenzivna reakcija ne mora biti i pokazatelj intenzivnog unutrašnjeg doživljaja, pa tako ni jača reakcija vaše djevojčice ne znači da se ona više boji od druge djece njene dobi.
Ponavljam najbolje je da sami ocijenite kada ćete ju uzeti u rike, a kada ćete ju sa strane hrabriti. Ono što je bitno, dajte joj do znanja (svojim ponašanjem, autoritetom, sigurnošću koju vi osjećate) da ste tu za nju i da ćete ju zaštiti kada to bude potrebno.
S obzirom da ona ima samo osam mjeseci njene su reakcije normalne.
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener