Naime, tata nam se razbolio prije nepunih godinu dana, prošli smo kemopterapije, ali liječenje još uvijek traje. Od samog početka nastojali smo kratko objasniti da je tata bolestan, da ide u Zagreb po lijek, da će mu padati kosa. Živimo u maloj seoskoj sredini. Na početka školske godine bilo je nekoliko dana problema oko ostajanja, ali smo to uspješno svladali i ona je tri mjeseca bez problema samostalno išla u školu, sama obavljala svoje zadaće, gotovo savršeno.
U međuvremenu se razboljela i moja sestra, njena teta s kojom smo dosta bliske, a da zlu nije kraj, na školskim praznicima njena učiteljica je slomila ruku i na početku drugog polugodišta dolazi nova učiteljica. Nažalost odjednom nastaju problemi, neprestani plač, grčevito se drži za nas i pita gdje ćemo mi biti i svakim danom biva sve gore. Nadali smo se da će problem nestati kad se vrati stara učiteljica, ali nije tako. Malo je bolje, ne plače grčevito, ali neko vrijeme mi moramo biti s njom u razedu. Škola nema psihologa niti ikakvu stručnu pomoć. Inače nikad ne govori da ne bi išla u školu, ima prijatelje i program odlično odrađuje, ali svako jutro prije polaska obavezno ide na WC, ima proljev, govori da joj je mučno. Lijepo molim savjet i veliko hvala! Mama G. Žao mi je zbog svih životnih teškoća koje su Vas zadesile. Naravno, takve se situacije odražavaju i na djecu.
Vaša je kćerka, s obzirom na sve događaje, u strahu da će se razboljeti i napustiti ju voljene i bliske osobe. Vjerojatno je bolest učiteljice bila kap koja je prelila čašu, tj. time se vjerojatno potvrdilo vjerovanje koje se počelo razvijati, a to je da se njoj bliske osobe razbolijevaju. To je neka vrsta magičnog vjerovanja, jer dijete u toj dobi još nema mogućnost racionalizacije, da sama zaključi da je to što su se razboljeli tata, teta i učiteljica čista slučajnost. Zbog toga se razvio strah od napuštanja. Kod nje je taj strah potenciran i pomalo se miješa s egzistencijalnim strahom: Tko će se brinuti za nju ako se svi odrasli razbole. Ako sve to imamo na umu, onda je sasvim razumljivo njeno ponašanje, stalna zapitkivanja i grčevito držanje za Vas.
Razgovarajte s njom o svemu što se događa. Pitajte ju čega ju je strah. Razgovarajte o njenim strahovima. Recite joj da je i vas ponekada strah. Pričajte joj i o svojim strahovima. Recite joj i sto puta ako treba da ste ovdje za nju.
Ovo je razdoblje kada je potrebno puno fizičkog kontakta. Grlite ju, mazite, šapćite joj prije spavanja da ste ovdje.
Provodite zajedničko vrijeme s njom. Znam da je teško odvojiti vrijeme samo za nju, ali to je dobar način za pružanje sigurnosti i micanja fokusa s problema na razonodu i igru. To vrijeme neka bude samo za vas. Možete ići u kupovinu, šetnju, kino. Zapravo nije bitno što točno radite koliko je bitno da je to vaše zajedničko vrijeme u kojem ste fokusirani samo na nju. To ne mora biti svaki dan. U redu bi bilo jednom tjedno.
Nastavite provoditi životne navike kao i do sada. Rutina je jako bitna za djetetov osjećaj sigurnosti. Ovo nije vrijeme za uvođenje velikih promjena, pa ako nije neophodno nemojte to činiti. Ukoliko jest razgovarajte s njom o tome.
Nadam se da sam Vam svojim odgovorom pomogla,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener