Međutim, iz grada smo preselili ja, muž i dvoje djece na selo i zadnje četiri godine svakodnevno sam ih odvozila u školu, više puta dnevno i po cijeli dan sam bila u autu. To me iscrpljivalo i nisam kvalitetno uspijevala voditi brigu oko svog posla u kafiću. Sva sam bila pogubljena, djeca, škola, posao. Posao je počeo opadati, nisam stizala sve obavljati kako treba. Počeli su mi rasti dugovi vezani uz kafić koje nisam mogla platiti i muž mi je rekao da ga prodam. Više puta me na to nagovarao, ja to nisam htjela napraviti jer volim taj posao i to me ispunjava u životu. Međutim, u jednom trenutku i pod pritiskom sam rekla da ja to više ne mogu raditi i odlučila sam ga prodati. U međuvremenu, kupujemo kuću u gradu. Kafić sam prodala i tako ostala bez posla. To me „uništilo“. Prije mjesec dana smo preselili u grad, više nemam toliku obavezu prema djeci što se tiče vožnje u školu. Veći su i više me ne trebaju u tolikoj mjeri. Međutim, sve mi se krivo „posložilo“. Sada imam dovoljno vremena za brigu oko kafića kojeg sam imala, a prodala. Očajna sam iz razloga što se ne vidim ni u jednom drugom poslu, osim u ugostiteljstvu. Muž ne želi ni čuti za to i svakodnevno su prisutne razmirice. Nagovara me na neke druge poslove, ali ja se ni u čemu tome ne vidim. Žao mi je što sam mu popustila i sebi napravila „pakao“ od života. Nemam svoj vlastiti posao koji volim, a nemam dovoljno novaca da ga ponovo pokrenem. Imam 43 godine, nisam ni više tako mlada, srušila sam si snove, nesretna sam i ne vidim izlaz iz situacije. Nemam volje za život, razboljela sam se i mislim da sam pala u depresiju. Ne družim se više ni s kim, praktički ne izlazim iz kuće. To svi vide, a meni je svaki dan sve teže i teže, živim u prošlosti kada sam imala taj posao i samo o njemu razmišljam. Ne mogu nikako krenuti naprijed. Kako je moguće da od jedne vesele osobe postanem ovakva? Kako sam si mogla dozvoliti da budem tako slaba i padnem pod tuđi utjecaj? Nemam svoje ja ili sam izgubila samopouzdanje? Za sve krivim samo sebe, toliko se krivim i mrzim da mi padaju na pamet svakakve „crne“ misli, pa čak i suicidalne i to me jako plaši. Molim Vas pomognite mi sa savjetom što da napravim i kako dalje. Strašno sam nesretna. Hvala. Lijep pozdrav.
Draga čitateljice,
iskreno suosjećam s Vama zbog svega što Vam se dogodilo. Nekada život pred nas stavlja takve izazove za koje nam se ponekada čini da više nemamo ni volje i snage rješavati ih. Ono što Vam mogu reći jest da rješenja uvijek ima – nekada nam se ono sviđa više, nekada manje, no sigurna sam da i Vi možete konce života uzeti u svoje ruke.
S obzirom na suicidalne misli i depresivnost, moj savjet jest da se što prije javite stručnjaku – psihijatru, psihoterapeutu – koji će Vam biti podrška. Ako ste iz Zagreba možete se javiti u Centar za krizna stanja (KBC Rebro, Kišpatićeva 12, 01/2421 603, 01/2388 888 (kućni 466). Ako niste iz Zagreba, pomoć možete zatražiti i putem telefona na telefonu za psihološku pomoć u centru TESA (4828 – 888, svakog radnog dana od 10:00 – 22:00).
Šaljem Vam podršku.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener Centar Budi svoj