Pretpostavljam da bi to mogla biti neka redovna faza, mali pubertet ili slično kako ga zovu, ali ne znam kako da se postavim. Uglavnom, radi se o tome da smo stalno u svađi jer on ne želi poslušati ništa što kažem, pravi se da ne čuje (uključujući upozorenja na opasnost, npr. kod prelaska ceste), oponaša kad govorim, ponavlja, ukratko, stalno izražava neki bunt protiv mene. Ja s druge strane ne znam trebam li takvo ponašanje kažnjavati, ignorirati ili što drugo. Do sada sam primjenivala nagovaranje, raspravljanje i sl, što je vrlo iscrpljujuće i ispadam prilično slaba.
Dječakov otac ne živi s nama od rođenja, ali je vrlo aktivno uključen u njegov i moj život, tako da smo zadnje dvije godine kao obitelj koja ne živi u istom stanu (on i ja gotovo kao par), uključujući zajedničke izlete, ljetovanja itd. Primjetila sam da taj otpor prema meni najviše iskazuje kad je on prisutan, ali i druge osobe (baka i djed, drugi članovi obitelji, prijatelji), kada ima saveznika. Njegov otac (i djed) često ignorira situaciju ili staje na njegovu stranu, govori da se 'oboje smirimo', što mene dovodi u još goru poziciju. Možda mu treba identifikacija s muškima, to je jedino što mi je palo na pamet. Ali da li to uključuje ružno ponašanje prema meni (pa i baki, kad je s njima)? Uglavnom, molim bilo kakav savjet ili komentar. Srdačan pozdrav i hvala. Mama A.
Draga mama,
U dobi od šest godina s razvojnog aspekta moguće je da će dijete biti presigurno u sebe, da će ići „glavom kroz zid“, da ima prevelika očekivanja od sebe zbog čega se naglo iscrpljuje, da je borac za svoja prava, da ima svoje „dobre“ i „loše“ dane. Kod neke djece se pojavljuje osjećaj da su svi protiv njih, da ih nitko ne voli, da imaju „pik“ na njih.
Što se ovog dijela tiče, važno je pomoći djetetu da si odredi granice svojih realnih mogućnosti, te da se vodi računa o „dobrim“ i „lošim“ danima koji se često mogu od jutra prepoznati i odnositi se prema djetetu s obzirom na tu informaciju. Osim toga, ukoliko je dijete sklono osjećati se da su svi protiv njega, važno je da Vi kao roditelj, pažljivo odmjerite te njegove optužbe i pritužbe jer vrlo vjerojatno nije sve tako crno kako se djetetu u tom trenutku čini. No ono što je isto tako važno znati, kada je riječ o razvoju, tada nije toliko ovisno o situacijama kada se to pojavljuje, već će se isto ponašanje pojavljivati i doma i u vrtiću i na raznim drugim mjestima.
Nadalje, moguće je da se pokušava identificirati sa muškarcima s kojima je okružen. Prema kratkom opisu koji ste naveli kako se njegov otac i djed ponašaju u toj situaciji, moguće je da on nastavlja sa ponašanjem koje samo Vi pokušavate prekinuti. Stoga predlažem da pokušate pronaći neki novi sistem. Dobro je da razgovarate sa dječakovim ocem i djedom kada Vaš sin nije u blizini o tome kako njihovi komentari djeluju na Vas i dječaka. Ali i Vi morate biti vrlo odlučni u tim situacijama. Imajte na umu da je moguće da će otac i djed na isti način dalje reagirati, a onda Vi trebate ostati čvrsti i odlučni u svojim zahtjevima. Oko nekih stvari ne treba raspravljati. Ako je riječ o opasnosti kojom si ugrožava život ili zdravlje, oko toga nema rasprava.
Odredite jasne granice ponašanja svom sinu. Predlažem da pročitate članak moje kolegice Jelene u kojem objašnjava na koji način to možete učiniti https://klinfo.rtl.hr/psiholog/roditeljima-je-najteze-kazniti-dijete/hr/191/. Razmislite koje stvari su Vam važne i u kojima ćete biti odlučni i uporni. Ako očekujete od njega da se ponaša na određeni način, a to Vama zapravo nije stvarno važno, onda nećete niti ostati uporni u svojem zahtjevu.
Sretno!
Tatjana Gjurković,
dipl psiholog, certificirani terapeut igrom