Sin je oduvijek pun energije i vrlo emotivan (i pozitivno i negativno, i prema unutra i ektroventirano), no s dolaskom bebe to se još pojačalo, a manifestira se (između ostalog) u redovitom diranju spolovila. On to radi iz ugode, u svakom slobodnom trenutku (kada nije u zanosu igre ili vani u sportu), trljanjem ukrućenog spolovila o pod ili diranjem, i to do mjere da zbog pretjerane iritacije ne može mokriti. Objasnili smo mu da to nije ništa nenormalno, ali da radi isključivo u vlastitoj intimi/sobi, no ne vidim puno pomaka u 10 mjeseci, iako se trudimo zaposliti njegove ruke nekim igrama, olovkama.. Zbog čestih prehlada, ne može ispucati energiju van kuće i to dodatno otežava situaciju. Da li je potrebna pomoć psihologa? Kome da se obratim? kako izgleda terapija? Da li se plaća? m. Draga M.
divno je da se toliko trudite te da podržavate potrebu Vašeg sina za samozadovoljavanjem jer to je doista prirodna potreba. Ono što biste još mogli učiniti jest preko njegovih igračaka (nevažno o kojima je točno riječ, može biti riječ i o autiću) dati mu poruku da se treba povući u osamu. Npr., igraju se dva autića i onda jedan autić ima potrebu za samozadovoljavanje te otiđe malo dalje, "kao" u svoju sobu. Nakon što zadovolji svoju potrebu (važno je i odglumiti tu potrebu jer će tako biti uvjerljivije i poznatije Vašem sinu), taj autić neka se vrati u igru. Tako ćete sinu dati poruku da to što ga potičete da ode u sobu, ne znači da ga želite udaljiti od sebe već da se po završetku može ponovno vratiti u zajedničku sobu/igru. Moguće je da zbog separacijske anksioznosti tj. straha od gubitka Vas odbija otići u osamu, a taj strah može biti pojačan kako je beba došla i kako beba oduzima puno Vaše pažnje koju je prije on dobivao.
Postoji dosta zgodnih, mekanih loptica koje se mogu dati da dijete stišće, a većina klinaca to voli. Olovke većina dječaka sa 4,5 godina baš ne voli, a igre zahtjevaju veću usmjerenost pažnje, nego stiskanje lopte. Ako ima fiziološku reakciju i potrebu, usmjeravanje pažnje na neku „ozbiljniju“ igru, može mu biti otežano.
Iz Vašeg opisa teško mi je procijeniti da li bi Vašem djetetu bio potreban terapijski tretman. Za tretman bitno je znati koliko dugo i kojim intenzitetom se određeno ponašanje događa, kako to utječe na odnose djeteta s obitelji i vršnjacima te da li dijete reagira na pokušaje da mu se pomogne. Naveli ste da to traje 10 mjeseci, te da ne pomažu Vaše verbalne upute da isto čini u osami. No informacija koja mi nije poznata jest kako i da li to utječe na njega, njegov odnos s svim članovima obitelji, kao i na odnose s vršnjacima. Ova pitanja možete odgovoriti i u kontekstu njegovih emocionalnih reakcija, odnosno, koliko mu treba da se smiri kada je jako ljut/tužan/uplašen, kako njegove intenzivne emocionalne reakcije utječu na njegove odnose s drugim ljudima, kako se to odražava na Vaš odnos s njim, kako reagira kada ga se pokušava smiriti tj. pomoći mu da se smiri?
Ukoliko ste odgovorima na ova pitanja ustanovili da bi Vam mogla biti korisna pomoć stručne osobe, tada Vam preporučam da se obratite psihologu. Budući da ne znam iz kojeg grada dolazite, mogu Vam samo reći da ako ste iz Zagreba da se možete obratiti nama u Centar Proventus (kod nas se plaća). Prvi puta biste došli sami, bez sina, kako biste nam pobliže opisali situacije s kojima se susrećete, te malo detaljnije opisali njegov dosadašnji razvoj i obiteljsku dinamiku kako bismo mogli utvrditi da li mu je tretman potreban te ako jest, kakav.
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus