Često nas zna dovesti do ludila jer sve mu treba ponoviti i po više puta kako bi poslušao. Pokušali smo i razgovorima i kaznama ali promjene nikakve nema. S druge strane jako je emotivno i pažljivo dijete tako da više ne znamo šta učiniti. Svi nam govore "proći će, smirit će se on", ali tome nema kraja. Odgovara nam, svađa se s nama, a ide i u vrtić i tamo je pretežno dobar osim onih sitnih dječijih nepodopština! Više ne znamo kako ga zainteresirati da nas sasluša, jer nama je najteže kada ga moramo kazniti ili viknuti na njega, ali često nema drugog rješenja! UNAPRIJED HVALA! pupica

Poštovana, Iz vašeg pisma zaključujem da je vaš sin znatiželjan i zainteresiran za svijet oko sebe. Nemojte da vam bude najteže kada ga morate kazniti ili viknuti na njega. S obzirom da vam to predstavlja problem, vjerujem da kada to i učinite niste uvjerljivi u svom nastupu što on sigurno osjeća i zamjećuje pa stoga nije nelogično da kazne ne dovode do promjene. On znajući da ste slabi na „kažnjavanje“ koristi situaciju i pomiče granice.

Kažnjavanje djeteta nije ništa loše. To ne moraju biti drastične kazne, ali one svakako utječu na suzbijanje djetetova neželjenog ponašanja.

Osim što utječu na suzbijanje neželjena ponašanja, kazne i autoritet, koliko god to čudno nekim roditeljima zvučalo, utječu i na to da dijete ima osjećaj sigurnosti. Roditelj koji je autoritativan (ne autoritaran) pruža djetetu osjećaj sigurnosti, jer dijete zna da roditelj ima snagu zaštiti ga kada je to potrebno.

Prepopustljiv odgojni stil znači da roditelj malo zahtijeva od djece i provodi malo kontrole, ali daje veliku toplinu i potporu. Nadalje, roditelj zadovoljava sve djetetove želje i zahtjeve, no djeca su pritom nesigurna, ne snalaze se u granicama, impulzivna su i često agresivna.

Ne kažem da ste uvijek prepopustivlji, ali ste to svakako u svom načinu razmišljanja (najteže vam je kada ga morate kazniti).

Kada dijete radi nešto što nije u redu (po našim kriterijima) prvo mu treba dati informaciju da to što radi nije u redu. To je zapravo blagi stupanj u kojem očekujemo da na temelju te informacije dijete promijeni svoje ponašanje. Ako tome nije tako onda mu treba uputiti kritiku ponašanja. Jako je bitno da to ne bude kritika osobe, već njenog ponašanja, jer ako kritiziramo identitet dijete može početi vjerovati u to i tako se ponašati. Ako mu često govorimo da je lijeno vjerojatno će se tako i ponašati inače u životu jer i samo počinje vjerovati u to.

Ukoliko ni to ne urodi plodom slijedi prijetnja kaznom. Kazna treba zadovoljiti uvjete da bude realna i da se može izvršiti. Ako djetetu prijetimo nečim što ne možemo izvršiti, ništa nismo postigli, osim da nam dijete ne vjeruje i da ubuduće prijetnje kaznom neće biti učinkovite. Ukoliko niti prijetnja nije bila učinkovita dijete treba kazniti u skladu s izrečenom prijetnjom. Jako je važno biti dosljedan kod provođenja kazne. Što znači da nećemo naknadno pregovarati oko dužine kazne, „pomilovanja“ itd. S obzirom da su roditelji često ljuti kod izricanja kazne, dešava se da prenagle i smisle kaznu za koju i sami poslije vala ljutnje misle da je preoštra. Zato je puno je bolje „izreći“ blažu kaznu, nego jako strogu pa je kasnije ublažavati.

Primjerena kazna za vaše dijete bila bi, primjerice da 6 minuta sjedi negdje na miru, ili da mu ukinete neki izvor njegova zadovoljstva, primjerice gledanje televizije ili igranje igrica ili kompjutor (jedan dan). I još jedna važna napomena; nikada ne kažnjavamo onemogućavanjem zadovoljenja osnovnih potreba poput „danas za tebe nema večere“.

Dakle, ukoliko je potrebno kaznite svoje dijete imajući na umu da je to za njegovo dobro. Nakon što se uvjeri da mislite ozbiljno razmisliti će o svom ponašanju prije no što učini nešto što ne odobravate ili će vas pak poslušati na prvu znajući da ćete svaki puta dosljedno reagirati.

BITNO JE DA VAM VJERUJE DA STE OZBILJNI. A ZA TAKVO ŠTO JE BITNO I DA VI SAMI VJERUJETE U TO. Verbalna komunikacija jest samo 7%, ostalo otpada na neverbalnu.

U prirodi je djeteta da ispituje granice roditelja. To je normalno. A zadatak je roditelja da te granice postavi i na taj način uči dijete socijalno prihvatljivom ponašanju i razvija njegovu socijalnu inteligenciju. U međuvremenu i dalje budite topli, blagi, podržavajući roditelji.

U nadi da sam bar malo doprinijela rješenju vašeg problema,

Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener

Centar Proventus