Prije spavanja rekla mi je kroz suze da neće ići ujutro u vrtić, da joj je tamo ružno, pričale smo, a ona je plakala i govorila kako ne želi ići. Cijelu noć je buncala u snu, jecala, budila se i opet ista stvar - povratila u 5 ujutro. Kad smo je digli u 7 sati i počeli je spremati, to je bio stres, vriska, plač, urlanje. Ali smo je ipak odveli tj. muž ju je odveo. Plakala je i tamo malo i smirila se, međutim odbija doručak, i ručak, povućena je i za vrijeme ručka povrati opet u vrtiću. Neće jesti danima, smršavila je, blijeda je, apatična. Što da radimo? Teta kaže da je ne trebamo siliti da ide ako neće, ne daj bože stresa da djete ne dobije šećer ili nešto drugo, ne daj bože. Što nam vi predlažete, pomozite nam, Želimo da se socijalizira i da ima naviku da se igra s djecom i da se uči. Pozdrav veliki. dj Draga mama,

Vjerujem da ste veoma zabrinuti, no ovo su uobičajene reakcije zbog prilagodbe na vrtić.

Kako ste napisali ovo pitanje nakon što je išla 2 dana u vrtić, moje pitanje je da li je riječ o postepenoj adaptaciji? Naime, kada su djeca veća, roditelji i odgajatelji se znaju dogovoriti da nije potrebna postepena adaptacija kao što je to gotovo normalno kod djece jasličke dobi. Ipak, unatoč tome što je starija i što može neke stvari bolje razumjeti od djeteta jasličke dobi, postepena prilagodba je poželjna. Razlog tome je što, ako se dijete odmah ostavi na nekoliko sati u vrtić, gdje iako ima puno zanimljivih igračaka i vršnjaka, ipak je to potpuno nova okolina, potpuno nove situacije, potpuno nove odrasle osobe koje se brinu o njoj, ali i koje joj postavljaju zahtjeve. Čak i ako dijete ima iskustvo samostalnog ostajanja u igraonici, vjerojatno je da je to na sat-dva, dok, ako nije bilo uopće adaptacije u vrtiću, riječ je o dužem periodu.

Kada mi odrasli razmišljamo o djeci i vrtiću, često nam je u fokusu igra, zabava, socijalizacija. I premda vrtić donosi mnoga pozitivna i ugodna iskustva, ipak se ne smije zanemariti činjenica da je istovremeno i riječ o odvajanju djeteta od roditelja. A ako je do polaska u vrtić dijete čuvala dadilja, tada je opet važno ne zanemariti činjenicu da ju je vrlo vjerojatno čuvala u poznatoj okolini. Da podvučem, djetetu je, bez obzira na dob, važno dozvoliti postepeno navikavanje na novu okolinu, nove ljude i nova pravila. Upravo to postepena prilagodba omogućava.

Ako dijete nije imalo postepenu prilagodbu, lako je moguće da će imati i snažnije, a možda i dugotrajnije reakcije na vrtić. Moguće je da ne jede kao reakcija na vrtić, pa joj možete nježno reći da: „ponekad, kada nam je jako teško, ne jedemo. Ali jako je važno jesti, meni je važno da ti jedeš jer želim da budeš zdrava i da se možemo igrati zajedno/provoditi vrijeme zajedno kada se vratiš iz vrtića.“

Uz to, ono što Vi možete učiniti za nju jest nježno verbalizirati njezin strah od nepoznatog, strah hoće li je druga djeca prihvatiti, strah hoćete li se Vi vratiti po nju poslije posla (ili tko već dolazi po nju). Ako primjećujete da je tužna, onda to isto možete verbalizirati, kao i ako primjećujete da je ljuta zbog cijele situacije. Sve su to normalne reakcije i prirodne emocije te ih je važno reći djetetu da ih primjećujete. Tako ćete joj dati poruku da ju doista vidite, čujete i razumijete, ali u konačnici podvuči da iako je tužna/ljuta/uplašena što mora u vrtić, svejedno mora. Potom joj možete dati prijedloge što biste vas dvije (ili svi zajedno u obitelji) raditi zajedno kada se ona vrati iz vrtića, a Vi s posla (ako je takva situacija).

Ako ste odlučili da ide u vrtić, svakako ustrajte u tome bez obzira na savjete teta. Da biste bili sigurni u svoju odluku, možete se pitati zašto to njezine odgajateljice predlažu? Koliko je to doista korisno za Vašu kćerku? Što će ona naučiti na taj način? Hoće li naučiti kako premostiti stresne situacije ili će naučiti da ako dovoljno povraća/ne jede da će izbjeći stresnu situaciju? Problem je što, ako joj sada ne pomognete da prevlada ovu stresnu situaciju i npr. ostavite je kod kuće, da joj time činite medvjeđu uslugu. Jednoga dana neće moći izbjegavati stresne situacije, a ako ih izbjegava sada, neće imati prilike naučiti nositi se s tim.

Budite uz nju, veselite se zajedno sa njom zajedničkim trenucima nakon vrtića, planirajte to slobodno vrijeme i paralelno ćete je učiti da se ona može prilagoditi novoj situaciji, da ona ima tu sposobnost, da vjerujete u nju.

Sretno,

Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom

Centar Proventus