Poštovani, Razmišljam koji je najbolji način da započnem pisati ono što me muči. Odlučila sam odmah prijeći na stvar, jer drugačije ne znam. Po zanimanju sam učiteljica i zbilja volim to što radim. Međutim, kada se radi o maloj djeci, tu ne znam puno i učim dok gledam svoju djecu kako rastu. Imam curicu od 2 godine i 10 mjeseci i dječaka od 10 mjeseci. Negdje oko njenog drugog rođendana sam se požalila pedijatrici u savjetovalištu da imamo problema jer dijete neće gristi i žvakati hranu, a ona je odgovorila: učite ju! Ne okrivljujem ju za ništa, jer znam koliko puno posla ima, tamo je uvijek gužva i ona je zbilja pedantna i nikad ništa ne prepušta slučaju, ali joj malčice zamjeram jer nema vremena za „savjetovanje“ i razgovor. Mi smo pokušavali svašta doma i „učili“ kako smo znali, ali do danas nismo napravili ništa. Čini mi se da je postalo još gore, jer sada dijete pokazuje i znakove stresa kad treba jesti.
Neki dan sam opet ponovila pedijatrici naš problem, ovaj puta je ustanovila „poremećaj u ponašanju“ i uputila nas da se naručimo kod psihologa na pedijatriji u bolnici. Ja ću to i napraviti, ali bih zbilja voljela kada bih prije svega mogla s nekim porazgovarati: jel' se događa i drugoj djeci? Jel' neće žvakati jer sam joj predugo pasirala hranu? Jel' to poremećaj koji se veže uz nedonoščad? (ona je rođena 5 tjedana ranije, zbog moje hipertenzije, uvijek je bila sitna i nikad ju hrana nije pretjerano zanimala, ali je inače zdrava). Jel' to faza koja će proći bez prevelike strke?
Nadala sam se da je tako i da će uz bracu i ona početi normalno jesti, ali sad braco jede sve a ona i dalje ništa. Ona jednostavno ne zna što bi s krutom hranom u ustima, ne zna koristiti zube, počne se gušiti, plakati i tu bude kraj. Po prirodi je plaha, nepovjerljiva i boji se svega i svačega, svega nepoznatoga, pa tako i hrane. Nikad ju nismo nagovorili da proba sladoled, sok ili neke druge namirnice koje ne treba žvakati. Neki strahovi su se s vremenom izgubili (od stranih ljudi, prostora...), ali mnogi još nisu. Po ničemu drugome ne odudara od prosječnih vršnjaka, sudeći prema onome što sam pročitala i primijetila kod druge djece. Vjerojatno ovo što sam napisala nije dovoljno za neki detaljniji odgovor, ali bilo kakav odgovor koji će mi, osim osjećaja krivice da sam sama svojem djetetu učinila medvjeđu uslugu jer sam joj mljela hranu i tako ju učinila invalidom (vjerujte, toga imam na pretek), dati ohrabrenje da je problem rješiv na ovaj ili onaj način značit će mi puno. U očekivanju vašeg odgovora, Srdačno vas pozdravljam. Mama x.
Problem hranjenja koji navodite kod Vaše djevojčice može biti posljedica kulturoloških i socijalnih čimbenika (različiti postupci uvođenja nove hrane, način hranjenja – prelazak s dojenja na hranjenje žlicom, razni rituali pri hranjenju i sl.) i osobina Vašeg djeteta. Budući da je trudnoća bila komplicirana i da je djevojčica rođena prije termina vjerojatno se radi o neurorizičnom djetetu.
Navodite da otežano grize i guta hranu, odbija i otežano prihvaća nova jela, da je emocionalno osjetljivija, nepovjerljiva i bojažljiva djevojčica. Kroz takav opis nameće se pomisao da su poteškoće hranjenja možda povezane s lošijom preradom osjetilnih informacija (poremećaj senzoričke integracije).
Da bi riješili Vaš problem svakako se javite psihologu koji će točnije utvrditi prirodu problema hranjenja (utjecaj okoline i/ili osobina djeteta), te Vas detaljnije posavjetovati o mogućnosti poticanja senzoričke integracije, načinu hranjenja, odgojnom pristupu.
Tatjana Puljiz, prof., mr.spec.klinički psiholog, Poliklinika za dječje bolesti Sabol
Negdje oko njenog drugog rođendana sam se požalila pedijatrici u savjetovalištu da imamo problema jer dijete neće gristi i žvakati hranu, a ona je odgovorila: učite ju.