Sve je to dovelo do toga da ga je počelo boliti, ali upravo zbog te boli izbjegavao je obavljati nuždu, izbjegavati hranu. Pokušavali smo razgovorom (nekad lijepo, nekad ružno u trenutcima očaja) riješiti taj problem ali kako je on odrastao i sad došao u ovu dob, taj problem se pretvorio u još veći tako da stolicu ne može više zadržavati pa sad često to obavi i u gaće. Ne znam što da mislim više i što da uradimo osim da stvarno potražimo pomoć psihologa, jer svi nalazi fizički su uredni. On se promijenio u tom smislu da valjda stalno sad razmišlja o toj stolici ali bezuspješno. Svima nama je potrebna pomoć jer mi kao roditelji više ne znamo što da napravimo, a on sam naravno da ne može više ovako . Molim Vas da nam odgovorite kako da mu pomognemo i unaprijed se zahvaljujemo. Froodo
Draga Froodo,
Žao mi je čuti za problem Vašeg dječaka jer vjerujem da ga sada to zaista jako mnogo muči, budući da postupno ulazi u vrlo osjetljivo razdoblje kada bi to moglo bitno utjecati i na njegovo samopouzdanje, samopoštovanje te općenitu sliku o sebi.
Svakako se obratite psihologu. Kao što ste i sami naveli, problem traje već jako dugo zbog čega zahtjeva tretman savjetodavnog ili terapijskog oblika. Ukoliko živite u Zagrebu, možete se obratiti i nama u Centar Proventus.
Ono što Vam savjetujem jest da pokušate vrlo nježno i toplo razgovarati s njim o njegovom odlasku psihologu. U većini ovakvih slučajeva, kada su djeca starija, srame se problema sa kojim se ne mogu nositi. Možete mu ispričati neki svoj događaj kada ste se jako teško nosili, kojeg ste se sramili i nikome niste to htjeli reći, a ipak ste to učinili.
Velika većina nas ima takav problem barem jednom u životu. Recite mu i da razumijete njegov sram, ukoliko to osjećate. Pričajte o sramu, ukoliko će on biti zainteresiran za to. Slušajte ga i tada ga nikako nemojte uvjeravati da se ne treba ničega sramiti ili nešto slično. Samo mu recite da ćete biti tu za njega.
Recite mu da ćete i Vi biti uključeni u čitav proces, da ćete biti uz njega, da ste jako zabrinuti i da mu želite pomoći. Moguće je da će odbijati to ispočetka, dok ne upozna psihologa i dok ne stekne povjerenja u njega, no važno je da budete strpljivi i ustrajni. Dogovorite sa sinom da da priliku psihologu, razgovarajte i o tome kako je teško otvoriti se nepoznatoj osobi, ukoliko smatrate da želi o tome pričati. Prisjetite se nekog prijateljstva i kako je ono izgledalo u početku i povežite stvaranje prijateljstva sa stvaranjem odnosa sa psihologom. To je bitno drugačiji odnos, ali može olakšati stvaranje povjerenja. Pokušajte biti svjesni svake rečenice koju ćete izgovarati u tom razgovoru, budite vrlo oprezni da ne pošaljete niti jednu otvorenu ili skrivenu kritiku ili prijetnju.
Vama savjetujem da u razgovoru s psihologom budete vrlo otvoreni i iskreni. Problemi sa stolicom na psihološkoj razini često imaju veze sa obiteljskom atmosferom zbog čega, da bi se Vašem dječaku pomoglo, moguće je da ćete i Vi sami morati unjeti neke promjene u svom životu i odnosima s najbližima. Za to budite otvoreni jer je riječ o psihičkom i fizičkom zdravlju Vašeg najmilijeg, Vašeg sina.
Želim puno uspjeha Vama i Vašem dječaku u Novoj godini,
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom