Kad god netko govori o njezinom ponašanju, kaže da je zapostavljena, a ja tvrdim da to nije točno jer se prema svo troje djece ponašam jednako. Ona izgleda kao povučena djevojčica, učiteljica kaže da je tiha, mirna, ozbiljna, nikad se ne smije, al s njom nema problema. Sve stigne u školi, uredna je i poslušna. Doma stvara probleme kad nešto ne želi - duri se, ne želi pričati. Sa sestrom se slaže, ali s bratom nikako. Imala je problema s igovorom slova r i l, ali i to je već govoto pa riješeno. S nepoznatim ljudima je isto povučena i tiha i dugo joj treba da nekog upozna i opusti se. Svi se žale na njeno ponašanje i govore da je zapostavljena, da je trebamo stalno hvaliti, ali mislim da nisu u pravu. Molim pomoć i vaše mišljenje i dajte nam prijedlog što da s njom radimo? mama K.
Draga K.,
Budući da vaša kćer ima vrlo malo godina, prvo pitanje koje mi se nameće jest – otkada ona misli da je zapostavljena? Kad je prvi puta to počela govoriti i koristiti? Da li joj je ikada itko tako nešto rekao? Kada to ponovno izgovori, možete joj mirno i nježno reći nešto poput: „ljubavi, kažeš da se osjećaš zapostavljeno, žao mi je da se tako osjećaš. Možeš li mi molim te reći kako se osjećaš zapostavljeno?/što mogu učiniti da se ne osjećaš tako?“ Ovim pitanjem dat ćete joj do znanja da Vam je veoma stalo do nje i da ste spremni porazgovarati o tome s njom kako biste zajedno vidjele zašto se tako osjeća. Ako nema odgovor na to pitanje ili ako kaže da je zapostavljena kada joj postavite neki zahtjev da nešto učini poput toga da pospremi svoju sobu ili da napiše zadaću, tada je poželjno da joj pomognete da uvidi kako postavljen zahtjev nema veze s njezinim osjećajem zapostavljenošću. Odnosno, da zadaću svi moraju pisati kao što i svi trebaju pospremiti svoju sobu. I nakon toga je ponovno možete pitati „kako to da se osjeća zapostavljeno“. Ako primijetite da ne zna odgovor, možete joj reći nešto poput – „zamisli kada se osjećaš zapostavljeno i nacrtaj nešto, što god ti padne na pamet“. Moguće je da će se kroz crtanje znati bolje izraziti nego verbalno budući da je još dosta mala.
Primjere koje ste naveli – da je povučena u situacijama kada je okružena nepoznatim osobama i da joj treba neko vrijeme da se opusti – ukazuje da prva reakcija s nepoznatim ljudima je ta da ona opaža druge, odnosno da se ne upušta u izravnu interakciju kao što bi to činilo nego drugo dijete. Kako reagiramo na prvu prema ljudima koji su nam novi, a to se obično odnosi i na nepoznate situacije, odnosno nove prostore, je jedna od 9 karakteristika temperamenta. Toj djeci je ok tada reći da im treba malo vremena da se opuste, da promotre situaciju i da će onda tek stupiti u kontakt s novom osobom. Mnogi roditelji traže djecu da odmah se predstave, pozdrave, počinju komunicirati, ali njima je to prezahtjevno i to što im treba malo vremena (što bi značilo i do pola sata-sat da sjede postrani) je OK. Kada se duri, isto je poželjno da verbalizirate ono što primjećujete kod nje – da vidite da joj nešto jako smeta, da to nešto ne želi, da joj to nešto ne paše. To ne znači da joj trebate udovoljiti, ali ponekad djeci pomognemo u smanjivanju intenziteta njihovih emocija, odnosno njihovoj kontroli samim time što izgovorimo to što primijetimo kod njih. Nadam se da će Vam ovaj moj odgovor biti koristan. Ako se ipak nastavi ovakvo ponašanje i ovakav njezin osjećaj, svakako se obratite dječjem psihologu za daljnje savjetovanje. Ako ste iz Zagreba, možete se obratiti nama u Centar Proventus. Srdačan pozdrav,
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, Centar Proventus