Dakle, upoznali smo se prije nekoliko mjeseci i prohodali smo bez obzira što je u braku (daleko od sretnog braka) i što ima dijete od 1,5 godinu. Naša veza je postala izuzetno ozbiljna i želimo krenuti u zajednički život. Potajno se već dugo nalazimo, ja dolazim kod nje ili ona kod mene. I njezin sin me prihvatio kao prijatelja. E sad, kako ta situacija skrivanja već dugo traje, u zadnje vrijeme joj se javio strah od toga da bi razvodom mogla sinu uništiti djetinjstvo. Iskreno, dovoljno ju volim da pregrizem i maknem se ako će biti sretni bez mene, ali me zanima nekoliko stvari...
Moje prvo pitanje je: da li dijete od 1,5 godine može to prebroditi brže nego odraslo dijete (meni logika govori da može)? Da se razumijemo, ne bi odmah istog trena krenuli u zajednički život, nego postepeno. Drugo pitanje je, da li dijete čiji se roditelji ne slažu i nisu sretni u braku može biti ispunjenije nego dijete kojemu su roditelji rastavljeni, ali živi u sretnoj okolini? I treće pitanje je da li majka koja živi u braku u kojem je domaćica, radnica, u kojemu joj se ništa ne pomaže nego se od nje očekuje da je spremna 0-24 kuhat, čistit, pospremat, radit i voditi vlastitu firmu može uopće djetetu posvetiti dovoljno sebe (ne dovoljno vremena, nego dovoljno sebe)? Puno Vam hvala! Ovo pitanje ne postavljam zato da bih mogao manipulirati s njom, već zato da znam što mi je činiti, da li da ne posustajem ili da spakiram stvari. Naravno, krajnja odluka mora biti njena, ali ipak bih želio znati u kojem smjeru ići. Moje je mišljenje da trebam ostati, ali me također zanima i stručno mišljenje što je zdravije za dijete? xy
Poštovani,
osobno sam uvijek za razvod mjesto braka u kojem nema intime, međusobnog podržavanja, sreće, poštovanja itd. Što se tiče djece, čemu roditelji uče djecu ostajući u „nesretnom i nesređenom“ braku? Uče ih da treba ostati u nezadovoljavajućoj situaciji, da treba trpjeti, da obaveze treba pretpostaviti vlastitoj sreći. Možda će netko reći „Da treba ostati u braku, bez obzira na sve, jer su supružnici to jedno drugom obećali“ no ja smatram da svaki čovjek ima pravo predomisliti se i da svi ljudi imaju pravo misliti o vlastitoj sreći. Čovjek koji je sretan može pružiti sreću i drugoj osobi.
Jednoga dana takvo dijete može misliti da treba ostati na poslu gdje ga tlače, zato što se mora ostati u odnosu koji si jednom potpisao. Takvo dijete jednoga dana može biti u lošem prijateljskom odnosu u kojem ga prijatelj izrabljuje zato što nije naučio kako otići iz nezadovoljavajućeg odnosa.
Ljudi u nezadovoljavajućim situacijama ostaju iz raznih ograničavajućih uvjerenja.
Dakle, po mom mišljenju prekidajući odnos koji je evidentno nekvalitetan dajemo djetetu dozvolu, da misli na sebe, da uspije u životu i da bude sretan.
Često roditelji odluče ostati u takvim „polu-raspadnutim“ brakovima pokušavajući od djece sakriti sve što ne valja i glumeći sretnu obitelj. Takvo što je nemoguće. Nemoguće je od djeteta sakriti nedostatak intime i poštovanja. Komunikaciju čine: 93% neverbalna i tek 7% otpada na riječi, stoga lako je za pretpostaviti da će dijete na neverbalnoj razini dokučiti sve što je „trulo“.
Da, dijete od jedne i pol godine nije još svjesno na način na koji je svjestan primjerice trogodišnjak, koji je u razvojnoj fazi kada se razvija mišljenje i koji postavlja milijun i jedno pitanje. U svakom slučaju, prilikom razvoda, dužnost je roditelja staviti dijete na prvo mjesto, premda roditelji često iz egoističnih razloga dijete koriste kao sredstvo s kojim se bore protiv sada već bivšeg partnera. Tijekom razvoda, roditeljima bih uvijek preporučila da iskoriste stručnjake kao pomoć i podršku kako da djetetu, ali i njima razvod bude što manja trauma. Dok je dijete ovako malo, nije potreban rad s njim, ali bi vjerojatno dobro došao roditeljima da minimaliziraju osjećaj grižnje savjesti zbog toga što rade djetetu ili pak da osvijeste da dijete koriste kao sredstvo i spriječe se u tome.
Što se tiče zadnjeg pitanja (može li osoba koja je zatrpana kućanskim i drugim obavezama dati dovoljno sebe djetetu) - to ovisi o osobi. Naravno, da osoba koja je rastrgana između svega navedenoga, vjerojatnije ima malo vremena posvetiti se i sebi, pa je teško da i poklanja sebe. No, poznajem neke žene koje su sve što ste naveli (jedna je samohrana majka) i koja poklanja sebe u velikim količinama. Smatram da je to jako individualno.
A vi? Možete pružiti svu svoju ljubav i podršku koju imate i prepustiti drugoj strani da donese odluku. Bez forsiranja, čista srca reći svoje mišljenje i isto tako bez forsiranja biti tu. Ako se stavite u njene cipele shvatiti ćete da je to vrlo stresna situacija, da je ona vjerojatno zbunjena i ustrašena. Ustrašeni ljudi traže sigurnost, pa možete biti taj koji će joj to pružiti.
Mislim da je vaš stav izuzetno pošten i srčan. Razumijem i vaša pitanja. No odluka je na njoj.
„Iskreno, dovoljno ju volim da pregrizem i maknem se ako će biti sretni bez mene, ali me zanima nekoliko stvari.“
Sigurna sam da će joj ovakav vaš stav olakšati situaciju i da će donijeti najbolju odluku za nju u ovome trenutku…
Srdačno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus