Nedavno smo preselili i u našem susjedstvu stanuju dvije djevojčice iste dobi. Naše dijete se najprije sprijateljilo sa jednom djevojčicom koja ju je prihvatila sa oduševljenjem. To se nije baš svidjelo ovoj drugoj koja se vjerojatno osjetila ugroženom i koja je započela borbu protiv našeg djeteta. Počela je lagati o našem djetetu, da bi "vratila" svoju prijateljicu. U jednom trenutku došlo je do konflikta u kojem su djevojčice rekle mom djetetu da im ona više neće biti prijateljica. Doživjela sam to kao "dječja posla" pa sam objasnila svom djetetu da će one već nekako izgladiti stvari, da će se pomiriti, ali i da i ona treba pripaziti na svoje ponašanje prema drugima. Međutim od pomirenja izgleda ništa. Djevojčice dođu do nje, zovnu je i izvrijeđaju još više, kako joj one NIKAD neće biti prijateljice, kako će ona uvijek biti sama, kako im je lijepo kad nje nema itd ... Uglavnom to već traje desetak dana. Naše je dijete očajno, zabrinuto da neće imati više prijatelje, čak je u nekim trenucima imala mučnine te je povraćala ... Ne znam što da učinim da je zaštitim, trebam li razgovarati sa roditeljima??? Trebam li pustiti svoje dijete da samo riješi problem?? Imam starije dijete od 13 godina, ali do sada nisam imala ovakve probleme, jer djecu odgajam tako da uvažavaju druge. Unaprijed hvala! Zabrinuta mama
Draga mama,
Nažalost, ne možemo zaštiti djecu od svega ružnog što im se događa u životu. Ono što Vi možete učiniti za nju, što je mnogo više od same zaštite je naučiti je kako se nositi sa tim i koje sve druge opcije u životu ima (pronalazak novih prijatelja negdje drugdje).
Naime, mnogi roditelji imaju poriv da dijete zaštite ili da riješe situaciju umjesto njih nekako, no prije svega važno je biti zaista uz dijete, poslušati sve njezine trenutno vrlo tužne priče bez davanja savjeta. Ponekad nam se čini to normalnim, no tome zaista treba dati jak naglasak i često nije lako izvesti (osobito kada je dijete jako tužno i pod stresom zbog toga). No, da bi se znala naučiti nositi sa tom situacijom, prvo treba biti svjesna osjećaja koje proživljava i dozvoliti sebi da ih doživi u svojoj punini (što često, mi odrasli sprečavamo s rečenicama poput „nemoj plakati, biti će sve u redu“). Ok je da se isplače (naravno, to ne podrazumijeva da je potičete da bude tužna).
Nakon toga je važno da razgovarate o opcijama koje će onda razriješiti situaciju. Zašto se želi igrati sa ovim djevojčicama ako se tako ponašaju prema njoj? Vjerojatno će reći da ju je strah da neće naći druge. I to je ok i taj osjećaj isto treba vrednovati davanjem vlastite podrške. Možete ispričati i neku vlastitu situaciju kada ste bili odbijeni od nekoga, kako ste se i Vi slično osjećali i dati primjer kako unatoč tome danas imate prijatelje.
Nastavite razgovor o opcijama – gdje još može upoznati nove prijatelje (u vrtiću, školi, parku). Ako kaže da više nikada neće naći nove prijatelje, podsjetite je kako je imala puno prijatelja u prethodnom vrtiću. Razgovarajte o lijepim sjećanjima, što su sve radili zajedno itd. Moguće je da joj sada ti prijatelji još jače nedostaju. I taj osjećaj podržite, prihvatite i vrednujte. Možete istaknuti njezine pozitivne karakteristike – npr. da je vedra, vesela, maštovita i da se djeca vole igrati s njom. Tada će možda reći da zašto se onda ove dvije ne žele igrati s njom. Podsjetite je da se je jedna željela igrati, ali da se druga nije. Možete joj reći da je ta druga curica bila ljubomorna na nju (opet možete navesti neku situaciju u kojoj se Vaša kćer našla kada je sama bila ljubomorna ili kada ste Vi bili ljubomorni) i da ne zna kako dijeliti svoju prijateljicu, da to nikada nije naučila i da to ne zna (opet joj možete navesti primjer kako stvari učimo u životu) te joj reći da je to tako u životu – da postoje ljudi koji ne znaju dijeliti i koji to nikada ne nauče i da zbog toga, s nekima se mi ne možemo igrati (tako joj dajete do znanja dvije stvari: prvo, da su to normalne ljudske reakcije koje se događaju i djeci i odraslima te da to nema veze s njom, ako doista nema).
Dakle, moj savjet je da Vaš cilj bude da ju pomoću ove situacije naučite vrlo vrijednoj životnoj lekciji – da nas neće svi voljeti i prihvaćati, ma kakvi mi bili te da to nema veze sa nama i da ćemo se mi snaći bez obzira na to. Svaka situacija koja se događa bilo djetetu bilo odrasloj osobi, koliko god bolna u prvi mah, može biti vrlo vrijedan način za učenje i upoznavanje same sebe. To što ona povraća, može biti odraz se ne zna nositi s odbijanjem (pa iskoristite situaciju da ju naučite kako da se nauči nositi) te da joj je doista jako stalo da ima prijatelje (što je isto vrijedna informacija o njoj samoj).
Sretno,
Tatjana Gjurković, dipl psiholog, certificirani terapeut igrom