Imam „najbolju“ prijateljicu, ali se ne osjećam ugodno kraj nje. Odjednom je postala strancem za mene, ne osjećam se onako dobro i veselo kao nekada. Imam i tri muška prijatelja koji su tri godine mlađi od nas, ali se ne družim dovoljno s njima da bih ih baš mogla zvati prijateljima. Praktički, sve svoje jadi moram trpjeti sama, nemam ih s kime podijeliti. Dok sam se svojoj prijateljici povjeravala, nije mi davale dobre savjete, a roditelji bi mi uvijek rekli da su to samo dječje brige. Mnogi su mi savjetovali da upišem neku izvannastavnu aktivnost. Upisala sam sve aktivnosti koje me zanimaju. Kako živim u malom gradiću, nemam baš puno opcija. Svoj spas sada vidim još samo u srednjoj školi, ovu jesen krećem u srednju. Velike su mogućnosti da odem u drugi grad i da tamo pokušam ispočetka. Zanimalo me, imate li možda nekih savjeta kako da preživim ovo razdoblje? Unaprijed Vam hvala.
Draga čitateljice,
prije svega bih ti htjela reći da ima puno ljudi koji nisu „društveni tipovi“, odnosno onih koji nisu baš najsretniji kada su u velikom društvu, kada su sve oči uprte u njih i kada u takvoj situaciji trebaju nešto reći. To su introverti. Postoje i oni koji vole nove situacije, koji su „glavni zabavljači“ u društvu i kojima ta komunikacija s drugima ide sasvim prirodno i spontano. To su ekstraverti. Nijedan ni drugi nisu bolji ili gori, već su samo drugačiji. I sama sam po prirodi introvert koji teže sklapa prijateljstva i zato donekle mogu razumjeti kako se osjećaš. Ako te malo više zanima o introvertima i ekstravertima i ako si se u tome prepoznala, možeš malo više o njima pročitati u slijedećem članku: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/upoznaj-sebe/introverti-vs-ekstraverti-glavne-karakteristike/.
Da bi došli do nekih rezultata, u sve moramo ulagati. Ako želimo dobre ocjene u školi, moramo uložiti vrijeme da nešto naučimo i da se onda to vidi i na ocjenama. Ako želimo biti dobri u nekom sportu, moramo ga vježbati, vježbati i vježbati da bi s vremenom bili sve bolji i bolji. Ista je stvar i s prijateljstvima: ako želimo prijateljski odnos, moramo mu posvetiti vrijeme, inicirati druženja. I sama si rekla da imaš tri muška prijatelja s kojima se ne družiš dovoljno da bi ih zvala prijateljima. Upravo u tome je ključ: trebaš se družiti s njima. Na koji način i koliko ćeš se družiti s nekime, velikim djelom ovisi o tebi. Možeš pozvati nekoga da dođe k tebi da igrate društvene igre, možete otići u šetnju/vožnju biciklom, možete otići u kino, možete... Sve ovisi o tome što volite raditi. Činjenica je da nijedan odnos i prijateljstvo nećemo ostvariti ako čekamo da se sve odvije samo od sebe. Zato si i dobila savjete da upišeš izvannastavnu aktivnost – ako upišeš aktivnost koju voliš, veća je vjerojatnost da ćeš upoznati nekoga tko ima slične interese kao i ti. A što smo nekome sličniji, veća je vjerojatnost da će nam odgovarati i kao prijatelj. Ali, da bi nam ta osoba postala prijatelj nije dovoljno samo dolaziti na tu aktivnost – trebamo uložiti trud i vrijeme u odnos s tom osobom. Pozvati ju van, nazvati, itd... Sigurna sam da imaš neke interese a samim time i teme o kojima bi mogla pričati s drugima.
Moj savjet je stoga prije svega da se angažiraš – nemoj čekati da netko tebe nazove, već budi ti ta koja će se javiti i organizirati druženje. Najgore što se može dogoditi je da te netko odbije – ali i u tom slučaju ta osoba nije jedina na svijetu, ima ih još zar ne?
Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener Centar Budi svoj