Kada sam rekla prijeteljicama za njega, jedna je bila presretna zbog mene, druga je bila vrlo skeptična što se idem naći s njim, a ne poznaje ga, a treća mi je rekla da je ženskaroš (njoj sam povjerovala), ali bilo mi je neizmjerno drago što se nalazim s njim. Naravno, poljubio me (to mi je bio prvi poljubac, u 10. mjesecu punim 18 godina). Na početku sam odbijala poljubac i naposlijetku popustila. Cijelo vrijeme me držao za bedro, laskao mi, nudio da se naslonim na njegovo rame te mi ljubio ruke. Nisam se osjećala ugodno, čak sam mu i rekla to. Nakon sat vremena svatko je otišao na svoju stranu te mi je on dao svoj broj, a ja sam obećala da ću se javiti. Prijateljica me čekala u blizini (ona koja me uvjerila da je ženskaroš) i rekla sam joj kako mi se izlazak s njim nije nikako svidio, te da je bio prenapadan, kako sam ja platila kavu, kako me poljubio i kako mi je bio malo prenaporan. Bojim se da to nije došlo do njega. Drugo dan ujutro mi se opet javio, ja mu nisam odgovorila. Poslao je poruku prijateljici (koja je rekla da je ženskaroš) i pitao zna li ona što je sa mnom i da mu se ne javljam, a ona je odgovorila da ona ništa ne zna. Javljao mi se još dva dana i onda me izbrisao iz popisa prijatelja. Ja mu se nisam htjela javiti jer mi se činilo da je prenapadan i da nije za mene (nisam ništa osjetila). Na tome je sve ostalo. Poslije toga bila sam sretna što sam ga se riješila. No kako je vrijeme prolazilo, ja sam sve više mislila na njega, ne mogu se zaljubiti u nikoga, samo mi je on u glavi. Razmišljam da mu se javim, jer mislim da sam se ipak u njega zaljubila i svjesna sam da sam zaribala. Ali ne znam što da mu kažem? Nemam ništa pametno za reći, "oprosti" zvuči previše djetinjasto. Poludjeti ću, ne mogu spavati ni ništa normalno raditi. Moram poduzeti nešto pod hitno, iako znam da je previše vremena prošlo. Srela sam ga prije nekoliko dana na jednom natjecanju, gledao je u mene a poslije spustio glavu. Ja sam se pravila važna, a srce mi se kidalo od tuge. Cijelo vrijeme sam sama sebe uvjeravala da mi se ne sviđa (kao da sam se bojala vezivanja), no što sam se više uvjeravala i odbijala ga od sebe, bila sam sve luđa za njim. Molim Vas za savjet što da radim, što da mu kažem, inače ću poludjeti. Unaprijed hvala.
Draga Paula,
kada uporno želimo ne misliti na nekoga ili nešto, događa nam se da konstantno mislimo. Naš mozak ne čuje onaj „ne“ već čuje samo nastavak. Ako zaista želimo skrenuti svoje misli, tada se moramo fokusirati na ono na što želimo misliti ili u drugoj varijanti suočiti se s onim na koga (ili što) mislimo. U prvom djelu svog pisma kada si opisivala vaš spoj nisam naišla na ništa što ti se na njemu svidjelo: bio je prenapadan, kavu si platila ti, bio ti je naporan. Kada smo u nekoga zaljubljeni, obično postoji nešto što nam se na toj osobi svidi – teško da ćemo se zaljubiti u nekoga tko nam je potpuno neprivlačan, i fizički i psihički. Što se tebi sviđa na njemu? Bi li se voljela naći s njim? Kako zamišljaš taj susret?
Smatram da je iskrenost uvijek dobra. To ne znači da će ona uroditi plodom i da će se stvari odvijati kako bi mi htjeli, ali barem ćemo znati što i kako dalje. Ako bi se voljela naći s tim dečkom i provjeriti postoji li zaista nešto između vas i jesi li stvarno zaljubljena, onda mu svakako prvo trebaš pristupiti i reći mu da bi se voljela naći s njim. Možeš se ispričati što se nisi javila nakon vašeg spoja i reći da to nije bilo ok – i da sada misliš na njega i da bi ga voljela vidjeti. I onda ćeš vidjeti koji će biti odgovor. Ako dođe do vašeg drugog spoja, primjeti da li ti se on zaista sviđa, koje su to osobine koje te privlače. Primjeti što ti se ne sviđa i koje osobine dominiraju. I u svakom slučaju ukoliko bude napadan prekini njegovo ponašanje, jasno i glasno mu reci da prestane. Na tom spoju ćeš dobiti odgovor sviđa li ti se on zaista ili ne i znati ćeš što dalje. S druge strane, ako se on ne bude htio naći s tobom – i tada moraš krenuti dalje.
Nadam se da će ti ovi savjeti pomoći. Sretno!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener