Od najranijeg djetinjstva je izuzetno živahan i aktivan, uvijek u pokretu, sve mora dodirnuti, vidjeti. Istovremeno on je pažljiv u opasnim situacijama, poslušan i mirnog sna bez buđenja. U dojenačkoj dobi dijagnosticiran mu je atopijski dermatitis što ga je činilo nervoznim zbog skoro konstantnog svrbeža kože. U vrtić je krenuo tek u predškolskoj dobi te je odmah postao najživlje dijete u vrtiću koje uvijek bez razmišljanja ulazi u sukobe. Po mišljenju tete nema problema, jednostavno je takav. Samoincijativno sam ga vodila psihologu i defektologu čije je mišljenje također bilo da problema nema, da je zreo, suradljiv, pristojan, s opširnim znanjem. Prilikom upisa u školu iznosim svoj strah da dijete svojim neozbiljnim ponašanjem u društvu druge djece, odskače od svojih vršnjaka. Problem nije uočen od strane stručne službe.
Tek početkom prvog razreda učiteljica uočava da dijete ne prihvaća pravila ponašanja, pretjerano je aktivan, pričljiv, svadljiv i sklon sukobima s vršnjacima. Smatram da je potrebno naglasiti da kroz cijelo svoje djetinjstvo dijete ima otvoren, pristupačan i pristojan odnos s odraslima. Ja vidim problem samo u društvu djece. Na moju incijativu posjećuje školskog psihologa te po mišljenju istog, problema nema. Problem u školi se nastavlja, dijete je nemirno i ponekad udari drugo dijete. Izrazito je uspješan u svladavanju školskog gradiva i nema problema s učenjem, jako je dobro prihvatio školske obaveze.
U drugom polugodištu 1. razreda opet je uzet kod školskog psihologa, ovaj put na obradu zbog sumnje na ADHD. Vidljivo je jako puno simptoma nemira i raspršene pažnje, ne čeka upute, odgovara prije nego je pitanje postavljeno do kraja, ima neprimjerene i nepromišljene upadice te prekida razgovor kako bi nešto rekao. Psiholog je siguran da se radi o ADHD-u. Međutim zbunjuje djetetov odnos prema radu i sposobnost učenja, jer izuzetno dobro svladavanja gradiva po redovnom programu. Dijete zapamti svaku stvar koju učiteljica poruči, kad je koji ispit, brine o svojim stvarima, iz škole samostalno ide kući bez zastajkivanja.
Nakad u sukobu udari dijete, pa je upućen kliničkom psihologu. Psiholog se slaže sa školskim psihologom te uočava jednu novu stvar, a to je neobičan odnos prema odraslim osobama, bez distance, rekao joj je da ima lijep glas i da je lijepa. Pomnim razmišljanjem sjećam se da je oduvijek lako prilazio nepoznatim ljudima i razgovarao, na obiteljskim okupljanjima kad bi se druga djeca sramila on bi dočekivao, postavljao pitanja. Psiholog smatra da dijete ima ADHD, međutim da treba ispitati i emocionalnu stranu.
Ono što me je zainteresiralo jeste da me nakon toga psiholog ispitivao da li dijete ima neke strahove, kako reagira na plač beba, što napravi kad vidi ozljeđenu životinju, da li grli strance na ulici, da li se glasa na neprimjeren način na neprimjerenim mjestima. Odgovor je na sve bio da takve stvari ne radi, straha nema, na plač reagira tako da mu to smeta i želi utješiti dijete, ali ne zatvara uši rukama, nad ozljeđenom se životinjom sažali, ali nije pretjerano zainteresiran za životinje. Nikad se ne glasa neprimjereno niti prilazi strancima na ulici, ali bez probleman komunicira sa strancima ako je to potrebno (u dućanu s prodavačicama, kod liječnika...) U tom trenu se nisam snašla da pitam na što sumnja jer vidim da ima određene sumnje, pa sad razmišljajući o tom jako me zanima, a nemam s kim razgovarati jer sljedeći pregled je tek za 1,5 mjesec. Na što bi moglo ukazivati ponašanje moga sina, osima ADHD-a? Molim Vas za Vaše stručno mišljenje. Puno hvala!
Poštovana,
opisana ponašanja (ne čeka upute, odgovara prije nego je pitanje postavljeno do kraja, ima neprimjerene i nepromišljene upadice te prekida razgovor kako bi nešto rekao) ukazivalo bi na ADHD. Postavljanje ove dijagnoze je višemjesečni proces u kojem se bilježi učestalost određenih oblika ponašanja koje je specifično za ADHD tako da bi ishitreno postavljanje ove dijagnoze bilo neprofesionalno i nestručno. Jednako tako ističete da vaše dijete nema teškoća u svladavanju nastavnog gradiva te opisujete ponašanja koja su u kontradikciji s ponašanjima djece s ADHD-om (djetetov odnos prema radu i sposobnost učenja, jer izuzetno dobro svladava gradivo po redovnom programu. Dijete zapamti svaku stvar koju učiteljica poruči, kad je koji ispit, brine o svojim stvarima, iz škole samostalno ide kući bez zastajkivanja). Stoga je razumljivo da opisana ponašanja Vašeg djeteta dovode do zbunjujućih zaključaka. Vjerujem da upravo zbog toga zaključaka još niti nema. Potrebno je utvrditi pravo stanje stvari, uzroke i posljedice a za to je potrebno duže vrijeme i promatranje djeteta. Stoga, budite strpljivi.
Nataša Čičin-Šain, prof. defektologKabinet Korneo