čini mi se da je sve osamljenija i da ima problema s prijateljicama i društvom, a skoro do jučer je bila vesela curica koja se htjela samo družiti i igrati. Postaje jako depresivna i ne želi pričati o ničemu što se događa u školi niti više spominje neke djevojčice s kojima putuje u školu i s kojima se prije družila. Kad ju pitam zašto više ne ide kod ove ili one, ona ne kaže ništa ili je nervozna. Ono šta me najviše brine je da mislim da su je kolegice odbacile, a ne znam zašto ...Samo vidim da ju to boli i da je tužna, a neće reći zašto. Hoće samo da ju pustimo, svi, i ja i muž i braća i baka, na miru. Niti ja kao majka možda jednostavno nisam spremna na tako rani pubertet jer je još prošlog ljeta bila dijete i curica, a sad govori da je sve glupo i zatvara se u sebe. Kako da joj pristupim i kako da razgovoram s njom? Jer bojim se da se depresija ne produbi i da nedaj Bože u pubertetu ne zastrani, zato jer misli da nema s kime pričati, jer ima. Inače je malo bucmasta (ne debela, nego bucmasta kao što curice s 10 i 11 godina jesu) pa ju možda zezaju oko toga, jer vidim da je na tu temu jako osjetljiva. Hvala vam na odgovoru. Ana
Poštovana Ana,
Budući da se Vaša djevojčica zatvorila u sebe, pokušajte razgovarati s njom pomoću lutaka, na više neposredan i manje direktan način. Ima li ona neku lutkicu ili medeka kojeg jako voli (ili kupite dvije lutkice koje se stave na ruke)? Upotrijebite njega i pitajte uz pomoć lutke što ju muči. Za početak probajte to koristiti na šaljiv način kada je dobre volje kako bi prihvatila nov oblik komunikacije s Vama. Tako će to možda doživjeti kao smiješno i simpatično, a kada ju za par dana (ili odmah ako osjetite da je spremna) pitate za ozbiljnija pitanja, možda će Vam se lakše otvoriti. Kažite da ste jako zabrinuti za nju, da Vam je teško gledati kako je nesretna da ju jako volite i da joj želite pomoći. Bilo bi izvrsno da i ona ima drugog medeka ili lutkicu tako da ispadne kao da lutkice razgovaraju, a ne mama i kćer. Ako je uspijete na ovaj način potaknuti za razgovor, trudite se gledati medeka ili lutkicu u oči, a ne kćer jer će joj tako biti još manji pritisak da sa Vama razgovara o tome što ju muči.
Ukoliko ispadne da ju muči bucmastost, svakako je pokušajte razumjeti. Svaka kila više u toj dobi je vrlo ozbiljna stvar (zbog medija i pritisaka vršnjaka) i komentari „Ma nisi debela“, „Ja te volim kakva jesi“ ili „Nemoj se time opterećivati, ti si tako divna i lijepa“ neće biti od koristi. Da ona misli da nije debela i da je lijepa, tada se ne bi loše osjećala zbog toga. Umjesto toga, recite kako ste se Vi osjećali ako ste bili bucmasti, razgovarajte o načinima kako da skine kile pomoću sporta i zdravom prehranom. Potaknite je da bude aktivna u rješavanju problema, umjesto da se povuče u sebe.
Nadam se da sam Vam pomogla ovim odgovorom.
Tatjana Gjurković,
dipl psiholog, certificirani terapeut igrom