Sad se odmah rasplače ako se mora odvojiti od mame. Što da radim, da je ostavim i zabavim s nečim, da ju pustim da plače što mi je teško gledati ili da zovem mamu? Bojim se da neće htjeti ni u školu. Mislim da je ona takva zato što ima vrlo čudnog tatu. Nikad nije dao da se druži s drugom djecom. Ni on nema prijatelja, s nikim se ne druži. Mama i tata nemaju dobar brak. Tata je otišao u Njemačku i rekao da se isele iz kuće. Bili su kod mene nekih pet mjeseci i bilo je sve dobro. Mama je radila, mi smo se družile i sve je bilo ok. Tata se vratio iz Njemačke i mama je odmah s djevojčicom otišla k njemu. Nemaju nikakav odnos, pričaju samo ono što moraju. Moja unuka se opet s nikim ne druži. Što da napravim? Hvala!
Draga čitateljice,
razumljivo je da želite samo najbolje svojoj unuci i lijepo je da razmišljate kako joj pomoći da se nosi s napetosti koja joj se javi kada se treba odvojiti od mame. Sigurna sam da takvo ponašanje djevojčice može biti zbunjujuće jer ranije nije iskazivala strahove kod odvajanja od mame te je imala period dok ste živjeli zajedno gdje je bila posebno otvorena i slobodna u kontaktu s Vama.
Strah se može javiti iz više razloga i često je teško izdvojiti koji je točno uzrok pojave nekog straha. Neki strahovi su razvojnog tipa i očekivano je da se javljaju u određenoj dobi djeteta. Separacijski strah, to jest, strah od razdvajanja, karakterističan je za ranu dob i obično se smanjuje oko 2. godine djetetova života. No ponovno pojavljivanje separacijskog straha karakteristično je upravo za dob od oko 5 – 6 godina, a čini se da se tada javio i kod Vaše unuke. Djeci koja doživljavaju separacijski strah važno je da je njihova „sigurna baza“ – roditelj, negdje u blizini kako bi se mogli opustiti i normalno funkcionirati.
Događaje koje ste opisali da su se dogodili u nedavnom razdoblju života Vaše unuke (odlazak tate u inozemstvo, preseljenje, pa povratak tate i još jedna selidba) vjerojatno su za nju bili stresni. Naime, kako djeca u tim situacijama najčešće nemaju osjećaj kontrole nad situacijom jer ne donose ona odluke što će se dogoditi, a baš osjećaj kontrole nužan je za osjećaj sigurnosti, zna se javiti strah. Taj strah često se može iskazati kao pojačana povezanost s osobom koju djeca vide kao sigurnu bazu (u ovom slučaju s mamom). U takvim slučajevima, kada je poljuljan djetetov osjećaj sigurnosti, važno je imati razumijevanja za dijete i realno je očekivati da će odvajanje od mame opet ići postepeno i da će trebati neko vrijeme da dijete opet opušteno napušta maminu blizinu. Neovisno o tome koji je uzrok separacijskog straha djetetu tada treba osnažiti osjećaj sigurnosti. Više o tjeskobi i strahu kod djece možete pročitati na ovome linku.
Naveli ste da niste sigurni kako bi bilo najbolje da se postavite u trenutcima kada Vaša unuka pokazuje strah od razdvajanja od mame. Kada Vaša unuka doživljava strah svakako je bitno pružiti joj osjećaj sigurnosti. No, u ovakvim situacijama treba imati na umu da naš osjećaj zabrinutosti i želja da djetetu pomognemo može nekada situaciju učiniti težom. Naime, djeca su vrlo osjetljiva na neverbalnu komunikaciju i vrlo dobro razumiju i najmanje promjene u nama. To ne znači da bi trebali skrivati svoju zabrinutost kada vidite unuku kako plače, već svakako reagirati na njezine osjećaje, pružajući joj osjećaj sigurnosti. Možete unuci pomoći da se opusti tako što ćete joj verbalno reflektirati ono što ona u tom trenutku odvajanja od mame govori i osjeća, primjerice: „Znam da ti je teško dok mama odlazi.“, „Željela bi da mama još ostane i tužna si što ide.“ Zatim zastanite na trenutak i tek onda ju utješite, npr.: „Mama će se uskoro vratiti.“ ili „Ubrzo ćeš opet vidjeti mamu.“ Tješiti ju možete i neverbalno, držanjem za rukicu, glađenjem po leđima ili nošenjem. Tada je važno da mama odlučno i sigurnim glasom i stavom potvrdi Vaše riječi. Kasnije, kada se smiri i kada je mama već otišla, možete joj objasniti kako je važno da mama ode jer treba nešto obaviti i kako će opet doći. Kako bi joj mogli pružiti osjećaj sigurnosti i zaštite, važno je da se i Vi osjećate sigurno tj. da budete nježni, obzirni, ali i čvrsti u tom procesu odvajanja. Nije potrebno koristiti previše objašnjavanja jer dok je osjećaj straha intenzivan objašnjavanja ne dopiru do djeteta. Poželjno je da taj proces traje što kraće, svega u par rečenica, i da glavni dio objašnjavanja ide tek kada je djevojčica opet opuštena i kad se osjeća sigurno.
Što se tiče ostajanja u školi, shvaćam Vašu zabrinutost ali trenutno je škola još daleko. Kada bude vrijeme da treba krenuti u školu vjerujem da ćete pomoći Vašoj unuci da taj veliki događaj u Vašim životima bude što ugodniji za sve Vas. Sretno!